Brzina slike

Otvorenje izložbe
Foto: Tanja Kanazir / Drugo more (Flickr galerija)

Ponosno predstavljamo izložbu Zabranjeno fotografiranje mlade riječke umjetnice Dorotee Škrabo, koja se otvara u četvrtak, 11. svibnja 2017. u 20 sati. Izložba ostaje u galeriji Filodrammatica do 26. svibnja, a ulaz je slobodan.

U četvrtak 25. svibnja, između 17 i 22 sata, izložba će biti jedna od deset postaja riječkog izdanja Relija po galerijama, manifestacije koja već četvrtu godinu okuplja i mapira galerije kako bi umjetnicima i umjetničkim prostorima pružila veću vidljivost. Više o tom događaju i ostalim galerijama koje u njemu sudjeluju možete saznati ovdje.

Suvremeni alati za izradu vizualnih sadržaja svakome omogućuju njihovu proizvodnju, dijeljenje i potrošnju. U trenutnom stanju informacijskog preopterećenja, slike su jedan od najtraženijih sadržaja koji se razmjenjuje putem aplikacija za dopisivanje, društvenih mreža kao što su Facebook i Twitter, mikro-blog mreža poput Tumblra, i drugih servisa poput Instagrama i Snapchata. Kao što ističe kritičar umjetnosti David Joselit, “opseg širenja slika i brzina njihovog putovanja nikada nisu bili veći” (After Art, Princeton University Press 2012).

Utjecaj takvog stanja na profesionalnu vizualnu produkciju i likovnu umjetnost tek se treba prepoznati, no o tome su već raspravljali mnogi znanstvenici i umjetnici. Daleke 2002. godine, umjetnik Seth Price je pisao o mrežnom “raspršivanju” kao snažnoj alternativi službenim sustavima cirkulacije umjetnosti. Nedugo nakon toga, umjetnica Hito Steyerl je pisala o potencijalu “loših slika”, slika niske kvalitete koje prikazuju umjetnička djela i slobodno kruže internetom, gdje ih korisnici dijele i prerađuju često bez navođenja podataka o izvornom autoru. Konačno, umjetnik Brad Troemel je govorio o “atletskoj estetici” kako bi opisao brzi i kvantitativni pristup produkciji umjetnosti kojeg umjetnici preuzimaju radi održavanja prisutnosti na internetu, gdje se suočavaju s ograničenim rasponima pažnje i načinima realizacije koji se potpuno razlikuju od praksi koje se inače primjenjuju u tradicionalnim prostorima za predstavljanje umjetnosti.

Sve ovo trebamo imati na umu kada razmišljamo o djelima mlađih generacija umjetnika, koji su prije odaziva umjetničkom pozivu prije svega bili korisnici digitalnih uređaja i sudionici u ekonomiji društvenog umrežavanja. U takvom je okolišu odrasla “digitalna domorotkinja” Dorotea Škrabo, mlada Riječanka koja je u Ljubljani završila studij umjetnosti i dizajna. Prije nego što je postala vizualna umjetnica Dorotea je bila korisnica računala i pametnih telefona, što je iskustvo na temelju kojeg produkciju vizualnih sadržaja na mreži sagledava kao performativnu gestu: umjetnička djela nisu autonomni artefakti, već tragovi autora, a “gledatelji” nisu potrošači dovršenog artefakta, već aktivni dio samog procesa.

Neka jedu kolače – foto Janez Janša / Aksioma 

Nastala u produkciji ljubljanske Aksiome, instalacija Zabranjeno fotografiranje polazi od navedenih premisa, a sastoji se od dva djela. U Neka jedu kolače, slike su otisnute na tortama čiji jestivi komadi predstavljaju “isječke” (eng. “snap”) objavljene na Snapchatu, mobilnoj aplikaciji čiji korisnici mogu razviti intenzivan dijalog putem slika, pri čemu se sve objave nakon dvanaest sati automatski brišu iz korisnikove Snapchat “priče”. Privremena priroda slika stoga potiče neozbiljnost i naglašava prirodniji tijek interakcije. Posjetitelji izložbe su pozvani da pojedu komad torte, što predstavlja metaforu te razigrani i angažirani komentar o prolaznoj prirodi slika na mreži.

Drugo djelo, Muzej Lowres, je replika dijela muzeja Louvre u kojem je izložena Mona Lisa. U središtu je ekran u baroknom okviru koji prikazuje autoricu kako oponaša Leonardovo remek-djelo. Na površini ekrana nalaze se mobilni uređaji koji sadrže slike, testove i emojie, čijom promjenom posjetitelji mogu mijenjati izloženo djelo. Pokraj tog središnjeg komada, na nekoliko se mobilnih telefona prikazuju video isječci čiji pretjerano uvećani opisi u pozlaćenim okvirima ironično izokreću tradicionalni odnos između vizualnog umjetničkog djela i podataka o njegovom kontekstu.