SUDJELUJU: Jacob Appelbaum i Ai Weiwei, Zach Blas, James Bridle, Émilie Brout i Maxime Marion, Simon Denny, Jill Magid, Metahaven, Laura Poitras, Evan Roth. 

Umjetnost ere sveopćeg nadzora

Foto: Tanja Kanazir / Drugo more (Flickr galerija)

Kako je internet od utopijskog, svima besplatnog, otvorenog raja i posljednje granične tvrđave slobodarstva doživio preobrazbu u trenutno stanje neprestanog nadzora, ekshibicionizma i paranoje?

Ova je dvojnost osnovna nit koja povezuje umjetnike i aktiviste čije radove, u okviru jedanaestog izdanja festivala Moje, tvoje, naše, predstavljamo na izložbi “Crna komora” u Malom salonu u Rijeci. Izložba je nastala u produkciji Drugog mora i ljubljanske Aksiome, a kustosi izložbe su međunarodno priznati umjetnički dvojac Eva i Franco Mattes te istraživač i kustos Bani Brusadin (The Influencers).

Izložba “Crna komora” stremi prema poticanju rasprave o delikatnoj i često neugodnoj ulozi umjetnosti i mašte u eri masovnog nadzora, pri čemu se naglasak stavlja na mnogostruke poveznice između poststudijske umjetnosti i nezavisnih istraživanja, aktivističkog obrnutog inženjerstva i novih oblika političkog aktivizma u eri mreža.

Otvorenje izložbe je u četvrtak 7. travnja u 20 sati, a moguće ju je besplatno posjetiti do 30. travnja 2016.
  

Video prilog portala Moja Rijeka s otvorenja izložbe

Izložba okuplja neke od najznačajnijih radova generacije umjetnika i aktivista koji osmišljavaju tehnološke i društvene taktike kako bi zavirili u suvremene fenomene nadzora i paranoje, uključujući dvoznačnost masovnog voajerizma i postojećih sustava korporativne ili državne kontrole nad građanima. Ponekad na centru, iako češće na periferiji tog ogromnog, tajnovitog, uvijek skliskog i neprestano mijenjajućeg kolaža sila, nalazimo poststudijske umjetnike, kao i političke disidente, neukrotljive tehnologe ili nekonvencionalne novinare. Ova strašću obuzeta mješavina ljudi nastoji predlagati alternativne i uvijek kratkotrajne načine širenja informacija i djelovati protiv automatskih procesa nadzora nad tijelima i kolektivnim fantazijama, dobro znajući kako nijednoj postojećoj zemljopisnoj karti nije moguće u potpunosti vjerovati.

Na kocku je tako zapravo stavljena uloga tehnologije u oblikovanju globalne kulture, kao i prilika za tehnološko, društveno pa čak i estetsko osnaživanje ljudi. S preciznošću istraživačkih novinara ili hakera te strašću istraživača ili najpredanijih korisnika, umjetnici i aktivisti koji sudjeluju u “Crnoj komori” prevode problematične povijesti – povezane s infrastrukturnim upravljanjem i nadzorom nad ljudskom maštom – u suptilne vizualne forme.
  

Prolistajte i besplatno preuzmite PDF verziju kataloga izložbe, ili naručite svoju tiskanu verziju (izdavač: Link Editions, Brescia 2016; suizdavač: Aksioma).

Godine 2005. Jill Magid je od nizozemske tajne službe (AIVD) dobila narudžbu za izradu umjetničkog djela, koje je trebalo biti postavljeno u novu zgradu glavnog zapovjedništva, kako bi se u javnosti stvorila pozitivna slika “AIVD-a s ljudskim licem”. Tijekom iduće tri godine, Magid se na neistaknutim mjestima sastajala sa zaposlenicima koji su na to pristajali, a s obzirom da nije smjela koristiti opremu za snimanje, osobne podatke o radnicima tajne službe zapisivala je rukom. Iz tih je bilješki kasnije nastao projekt Article 12 (Članak 12), kojeg je tajna služba cenzurirala odmah nakon pregleda, preuredivši njegov sadržaj i zacrnivši “problematične” dijelove.

Serija Citizen Ex (Državljanin iks) Jamesa Bridlea sastoji se od zastava u prirodnoj veličini, koje se temelje na podacima projekta Citizen Ex. “Svaki put kada se spojiš na internet, prolaziš kroz vrijeme, prostor i zakon”, kaže Bridle. Podaci se pohranjuju i bilježe na više lokacija, a koriste se u svrhu donošenja odluka o tebi i određivanju tvojih prava, o čemu odlučuju ljudi, tvrtke, države i strojevi, u mnogim zemljama i pod različitim sudskim nadležnostima. Citizen Ex pokazuje koja su to mjesta, oblikujući proizvoljnu novu formu “algoritamskog državljanstva” – državljanstvo koje se formira brzinom svjetlosti i koje je po prirodi nomadsko, istovremeno otkrivajući narav temeljne strukture podataka, protokola i pravila.
The Drone Shadows (Sjene dronova) je Bridleova serija instalacija koja se sastoji od obrisa bespilotne letjelice, ili drona: reprezentacija u omjeru 1:1 koja istovremeno oslikava fizičku realnost i očiglednu nevidljivost bespilotnih letjelica. Instalacije su prethodno bile postavljene u Londonu, Istanbulu, Washingtonu, Berlinu, Sao Paolu i drugim gradovima diljem svijeta. Projekt je open source i svatko može nacrtati sjenu drona po uzoru na planove koji se mogu slobodno preuzeti s interneta.

James Bridle: Drone Shadow
Foto: Tanja Kanazir / Drugo more

U doba masovne i sveprisutne povezanosti, intimnost se, na isti način kao i mogućnost stvarnog političkog djelovanja, paradoksalno posreduje “osobnim” tehnologijama. Upravo su iz tog razloga otkrivenja Edwarda Snowdena obznanila očiglednu izdaju vlasti, ali su također fundamentalno promijenila naš odnos prema mreži, njezinim uređajima i njezinim prikazom. Nastao u suradnji pjevačice i umjetnice Holly Herndon i kolektivom Metahaven, projekt Home (Dom) se snažno oslanja na “podatkovni veo” koji se sastoji od logotipova i simbola iz dokumenata koje je Snowden razotkrio. Prema riječima Metahavena, “Wikileaks i Snowden su koristili ‘informacije’ kao sirovinu za političku promjenu, ostavljajući ‘mašti’ da napravi idući potez”.

Satoshi Nakamoto je tvorac Bitcoina, revolucionarnog sustava plaćanja za anonimne mrežne transakcije. Ova virtualna valuta u velikoj se mjeri koristi na darknetima, mrežama koje garantiraju anonimnost i na lošem su glasu ponajprije zbog kibernetičkog kriminala kojeg omogućuju (trgovina drogom, krivotvorenje itd.). Od svoje prve javne poruke do nestanka 12. prosinca 2010. godine, Nakamoto je učinio sve da sakrije svoj identitet. Émilie Brout i Maxime Marion odlučili su potražiti dokaze o postojanju Satoshija Nakamota, koristeći tehnologiju koju je proizveo.

The Personal Effects of Kim Dotcom (Osobni predmeti Kima Dotcoma) Simona Dennyja je zbirka kopija, krivotvorina i imitacija “stvarnih” krijumčarenih predmeta. Time se tvori opipljiva središnja točka za vjerojatno jednu od trenutno najvažnijih pravnih rasprava, u kojoj se prepliću granice, zakon, zabava i pitanja o tome što znači krasti, biti nadziran i posjedovati nešto.

Neonsko-roza Fag Face Mask (Pederska maska) jedna je od pet maski iz zbirke Zacka Blasa, nazvane Facial Weaponization Suite (Oruđe za pretvaranje lica u oružje). Spajanjem biometričkih fotografija lica velikog broja queer muškaraca, Blas je dobio jedno mješovito lice koje je potom oblikovao na način da bude ekscesno i bezlično. Ukoliko je za potrebe ostvarivanja vidljivosti u umreženom društvu potrebno dospijevati u nepreglednu bazu podataka, ili se naprosto podvrgnuti državnom nadzoru, tada je Pederska maska primjer onoga što Blas naziva “queer tehnologijom”, eksperimentalnim oblikom javnog, aktivističkog obrnutog inženjerstva koje se opire poimanju tehnologije kao nečeg objektivnog, pogotovo kada se koristi kao instrument automatiziranog nadzora nad ljudima.

Ai Weiwei i Jacob Appelbaum: Panda-to-panda
Foto: Tanja Kanazir

Panda-to-Panda (Panda pandi) je zajednički projekt kineskog umjetnika Ai Weiweija i haktivista Jacoba Appelbauma, koji žive u egzilu kao politički disidenti. Iako izgleda kao slatka plišana igračka, zapravo se radi o kondenziranoj verziji strategija kolektivnog otpora, prihvaćenih od strane milijuna ljudi. U Kini je “panda” popularna, ali neizgovarana, kodna riječ za razgovor o cenzuri i načinima kako je zaobići. Pande su napunjene izrezanim dokumentima američke nacionalne obavještajne službe NSA koje je zviždač Edward Snowden izvorno dao filmskoj autorici Lauri Poitras i istraživačkom novinaru Glennu Greenwaldu prije tri godine u Hong Kongu. Ipak, Panda pandi ne tematizira samo masovni nadzor, već prije svega tajnost i društvene tehnologije kao što su kriptografija ili decentralizirane peer-to-peer mreže. Panda pandi je posveta otporu i invenciji, koja nas nastoji podsjetiti kako bi se potpuna transparentnost trebala ticati svih koji sudjeluju u provođenju javne moći, dok bi privatnost trebala biti na raspolaganju svima ostalima. U stvarnosti, nažalost, vlade i korporacije koje upravljaju mrežama pokazuju kako je na snazi upravo suprotna situacija.

Oskarom nagrađena filmska autorica Laura Poitras kamerom je zabilježila stvaranje projekta Panda-to-panda u kratkom filmu The Art of Dissent (Umjetnost neslaganja), koji prikazuje osobnu i političku empatiju i predanost triju osoba koje su morale pobjeći iz svojih zemalja, te su zbog svojih aktivnosti bile, ili još uvijek jesu, metama neprestanog i prikrivenog nadzora.

Internetski krajolici: Švedska, novi rad Evana Rotha kojeg je nedavno osmislio u okviru projekta Masters & Servers, serija je mrežnih umjetničkih djela koja gledateljima omogućuju da iskuse fizičku, digitalnu i kulturnu infrastrukturu interneta kao krajolika oslikanog pomoću neobičnog postava sastavljenog od infracrvenih fotografija, radijskih frekvencija i podatkovnih paketa. Fizički obilazak interneta pokušaj je popravljanja odnosa koji se dramatično promijenio kako se internet sve više centralizirao, monetizirao i postajao mehanizmom za globalno špijuniranje.

Evan Roth: Internet Landscapes: Sweden

KUSTOSI
  
Eva i Franco Mattes je umjetnički dvojac iz Italije, koji trenutno djeluje u New Yorku. Njihov medij izražavanja je kombinacija interneta, videa i performansa. U svojem radu istražuju etička i moralna pitanja koja se javljaju kada ljudi komuniciraju na daljinu, pogotovo korištenjem društvenih medija, ostvarujući situacije u kojima je teško razlučiti stvarnost od simulacije. Radove su izlagali u institucijama i na događajima kao što su White Chapel Gallery u Londonu (2016), Watari Museum u Tokiju (2015), Royal Museums of Fine Arts u Belgiji (2015), Kunst Halle Sankt Gallen u Švicarskoj (2014), Minneapolis Institute of Arts (2013), Site Santa Fe (2012), Sundance Film Festival (2012), PS1 u New Yorku (2009), Performa u New Yorku (2009, 2007), National Art Museum of China u Pekingu (2008), The New Museum u New Yorku (2005) i Manifesta 4 u Frankfurtu (2002).
  
2001. godine našli su se među najmlađim umjetnicima koji su ikada sudjelovali na Bečkom bienalu. Održavaju predavanja na sveučilištima, festivalima i u muzejima, među kojima su Columbia University u New Yorku, RISD u Providenceu, New York University, Carnegie Mellon u Pittsburghu, College Art Association u New Yorku, Museo Reina Sofia u Madridu i Musee d’Art Moderne u Parizu. Osnivači su i suupravitelji međunarodnog festivala The Influencers koji se od 2003. jednom godišnje održava u multidisciplinarnom kulturnom centru CCCB u Barceloni. Primatelji su stipendija na Walker Art Center u Minneapolisu, Museum of Contemporary Art u Roskildeu i ICC u Tokiju. 2006. godine primili su nagradu New York Prize od Talijanske akademije na Sveučilištu Colombia, a ove godine dobitnici sunagrade Creative Capital Award. Članovi su učiteljskog zbora na diplomskom studiju likovnih umjetnosti i fotografije na School of Visual Arts u New Yorku.
   
Više o njihovim projektima može se pronaći na internetskoj stranici http://www.0100101110101101.org/


   
Bani Brusadin je nezavisni kustos i istraživač koji plovi nemirnim morima na sjecištu suvremene umjetnosti, mrežnih tehnologija, popularnih kultura i politike. Od 2004. godine zajedno s Evom i Francom Mattesom upravlja festivalom The Influencers, nemijenjen nekonvencionalnim umjetničkim formama i komunikaciji, koji se održava u Centru za suvremenu kulturu (CCCB) u Barceloni. Sudjelovao je u raznim umjetničkim i aktivističkim projektima, među kojima su Los Agencias i Yomango (2002. – 2007.), a trenutno predaje o digitalnim kuturama i društvenoj promjeni na Sveučilištu u Barceloni. Također je član kolegija na Elsava Design School te predavač na Institute for Advanced Architecture of Catatlonia i IED (European Institute of Design) u Barceloni. Ima doktorat iz naprednih studija u umjetničkoj produkciji.