Možemo li (video)igre koristiti u svrhu kritičkog isticanja društveno-političkih pitanja poput radničke fleksibilnosti, prekarnosti, otuđenja i inih problema proizašlih iz post-fordističkog modela rada? Mainstream videoigre su proizvodi masovne kulture koji, iako ponekad ističu ili prikazuju društvene probleme, nikada ne zaboravljaju svoju osnovnu namjenu: pružanje zabave masovnoj publici koja, čak i kada je zainteresirana ili aktivno uključena u politiku, može ostati razočarana kada se u videoigrama susretne s političkim pitanjima.

Kasnih devedesetih godina dvadesetog stoljeća došlo je do mnogih pokušaja korištenja alata i društvenih platformi temeljenih na videoigrama – od game modova do performativnih intervencija u online igrama – kako bi se u polje gaminga uvele neke ozbiljnije teme. No, kada se 2003. godine pojavila Molleindustria sa svojim malim Flash igricama i prvim izjavama, nitko dotada još nije bio tako jasno naglasio kako “ideologija igre prebiva u njezinim pravilima”. Projekt Molleindustria nastupa sa stavom kako je moguće promijeniti vanjštinu igrice ili natjerati njezin engine da djeluje tako da mijenja uspjeh u neuspjeh, te fotorealistično nasilje u generator apsolutne ljepote; no, ako se ne izmijeni način na koji igra funkcionira, ona će uvijek biti proslava snage, mačizma i pobjede. Jedino kreiranjem drugačijih igara koje pritom još uvijek pružaju zabavu, možemo početi koristiti ovaj snažan medij u svrhu poticanja ljudi na promišljanje i kritičko uključivanje u aktualna društveno-politička pitanja. [1]

Otada nadalje, Molleindustria – projekt talijanskog dizajnera videoigara Paola Pedercinija – jedna je od istaknutijih pojava na indie gaming sceni, kao i jedna od rijetkih čije su videoigrice bile predmetom zanimanja tisuća gamera, istovremeno aktivistima služile kao sredstvo boljeg približavanja i lakšeg cirkuliranja određenih tema, te se ujedno u umjetničkim krugovima prikazivale kao forma angažirane interaktivne medijske umjetnosti. Prema teoretičaru medija Alessandru Ludovicu (2007), “odbacivanjem uobičajene parodijske sheme, Molleindustria uspostavlja jednu vrstu paradigme u definiranju političkog haktivizma ugrađenog u komični i ironični sustav koji se temelji na videoigrama. Pravila videoigara koriste se za promoviranje ideologija, i u ovom jedinstvenom slučaju softver pokazuje kako se o politici može raspravljati unutar klasične ‘point and click‘ interakcije postizanjem visokih rezultata kroz povećanje osobne svijesti. Estetika i stav Molleindustrie pronalaze svoj put u ciljanju na pojedinačnu svijest izgubljenu u pretrpanom medijskom krajoliku.” [2]

U prostoru galerije Filodrammatica, Molleindustria predstavlja izbor igara koje se bave temama rada, pri čemu će posjetitelji za svaku igru moći razviti vlastiti modus igranja.  Od narativnih i poetičnih djela kao što su Every Day the Same Dream (2009), kratke igrice o otuđenju i odbijanju rada, do nešto novije Phone Story (2011), igre za pametne telefone o društvenim troškovima proizvodnje elektroničkih uređaja; od To Build a Better Mousetrap (2014), menadžerske igrice o inovaciji i radu, preko Unmanned (2012), igre o životu pilota bespilotne letjelice, sve do dokumentacije MayDay NetParade (2004), virtualne demonstracije organizirane prilikom međunarodnog događaja Euro MayDay koja je svima omogućila preuzimanje one vidljivosti koju nam osporavaju mainstream mediji, sindikati i političke stranke.

S).