– U Filodrammatici otvorena izložba “Fontane” Silvija Vujičića (Novi list)

– Otvorena izložba „Fontane” Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica (ArtKvart)

– Portali promjene (Vizkultura)

– [FOTO] U Filodrammatici otvorena izložba “Fontane” Silvija Vujičića (Torpedo Media)

– Gostovanje Silvija Vujičića u emisiji ‘Art a la carte’ (HRTi)

– Audio vodstvo: “Fontane” Silvija Vujičića (Kulturpunkt)

– Dobar primjer larpurlartizma Silvija Vujčića (ArtKvart)

Nestabilna fontana i Stabilna fontana Silvija Vujičića

– Sanja Cvetnić

Djela vizualne umjetnosti, baš kao i ona literarna, imaju svoju sudbinu, habent sua fata opera visualia. Otkada je rimski gramatičar i pjesnik Terencijan Maur zapisao slavnu rečenicu o tome da knjige imaju svoju sudbinu – s manje slavnom, ali važnom dopunom da ta sudbina ovisi o sposobnostima, ili mogućnosti čitatelja da ju razumije (lat. Pro captu lectoris habent sua fata libelli.) – protekla su dva tisućljeća. Terencijanova misao, poznata u krnjem obliku, samo po dijelu koji kaže da knjige imaju svoju sudbinu, starija je od kritičarskih pojmova poput kanona i hommagea, citatnosti, aproprijacije, referencijalnosti, skopičkoga režima ili globalne umjetnosti pa ipak u susretu s dvjema umjetničkim uređajima (eng. device art) Silvija Vujičića (Zagreb, 1978.) – Nestabilnom fontanom i Stabilnom fontanom – za koje bi ti pojmovi bili primjereno kritičarsko oruđe, upravo ona prva pada na um.

Dvije fontane Silvija Vujičića sastavljene su od odvojenih ovojnica od puhanoga borosilikatnoga stakla – što ih čini otpornim na visoke temperature – montiranih tako da oblikuju  razvijeni obris, vertikalan, s »izbojcima«, poput gotičkih relikvijara. Staklene cijevi krvotoka fontanā odvojeni su sustav od ampula na vrhu i na krajevima. Protočni dio fontana ovisan je o mehanizmima – »srcu« motora i »plućima« ventilatora – a u »ukrasne« staklene i prozirne tornjiće nalik fijalama na gotičkim crkvama upuhane su sjemenke ili su pak u njima druge (s)tvari ili tekućine koje ne kolaju pa su ti dijelovi u ulozi ampula (ili flakona). Tehnologija kemijskih procesa u krvotoku fontane – primjerice, kristalizacije – te trajno ozračje mogućega (samo)uništenja krhke staklene strukture stoji nad fontanama kao nesigurna budućnost, Damoklov mač. Ukoliko se temperatura povisi moguće su promjene tako da stakleni krvotok ne izdrži pojačanu kristalizaciju, sustav prsne kao prenapregnuto srce i … razbije svoju ovojnice koja potom oslobodi sve sjemenke, tvari i tekućine koje sadržava.

Ljubaznošću umjetnika

Obje fontane izložene su prvi puta 2015. godine u Francuskom paviljonu Studentskoga centra u Zagrebu, na izložbi Everything I like is either illegal, immoral or doesn’t yet exist (listopad – studeni 2015., kustosica Marta Kiš), ali od tada je proteklo devet godine pa su obje fontane zadržale koncept i ovojnicu, ali su tehnološki promijenjene u suvremeno dostupne postavke i dobile stalna kućišta, vitrine (60 × 40 × 40 cm). Kritička ili medijska recepcija izložbe i vrlo složenih umjetničkih uređaja na njoj, s mnogim referencama – koje tek valja istražiti – posve je izostala. Slijedeći misao Terencijana Maura da sudbina knjige –  sada ćemo reći i umjetničkoga djela – ovisi o sposobnostima, ili mogućnosti čitatelja/gledatelja da ju razumije, pozvat ćemo na zajednički hod oko dviju fontana i potragu za putokazima koji mu mogu promijeniti sudbinu. A onda i naše iskustvo, percepciju i sve ono što umjetnička djela mogu pružiti.

Prvi putokaz je analiza dijelova i postupaka koje čine radove. U Nestabilnoj fontani (46 × 23 × 13 cm) za krvotok Silvio Vujičić rabi ekstrakt mirtinih bobica (lat. Myrtus communis) u alkoholu, koji cirkulira kao tamna venska tekućina u zatvorenom sustavu. Peristaltička pumpa sakrivena u postolju omogućuje da se mehanički zvuk posve utiša a da se istakne zvučni dio rada, ritam kapi koje padaju na tlo i ponovno se vraćaju u krvotok. U odvojenom dijelu staklenoga čepa na vrhu fontane upuhan je psihostimulans (kofein), a u ampuli ispod je biološka tekućina (urin). Bočno su staklarskom vještinom u odvojene ampule umetnuta dva ključa.

Kroz Stabilnu fontanu (53 × 20 × 13,5 cm) prolazi prezasićena otopina kromove stipse / krom (III) kalij sulfat [KCr(SO₄)₂·12H₂O], koja izlazi iz četiri cijevi i u podnožju se kristalizira oblikujući »geološki« postament. Isprva je svjetliji, ljubičasti a potom posve taman. Za njegovu strukturu konstruirano je i potom trodimenzionalno ispisano postolje na kome kristali mogu sferno (konveksno) rasti tako da oblikuju hrid na kome je postavljena fontana. Na vrhu fontane je sjemenka kraljevskoga delonixa (lat. Delonix regia, eng. Flamboyant tree),  zimzelenoga drva široke krošnje i lepezastih listova koje je posebno cijenjeno u tropskim vedutama zbog bogatih grozdova velikih arterijskih crvenih cvjetova. U bočnim ampulama izložene su žarko crvene sjemenke koraljnoga drva (peonija, lat. Adenanthera pavonina, eng. Red Lucky Seed). Oba drveta povijesno su bila dio krajolika Indije, Madagaskara i Dalekoga istoka, a globalno su se raširili tek putem kolonijalnih i tržišnih pothvata. No sjemenke u Stabilnoj fontani dio su autobiografskoga herbarija, biljnoga dnevnika. Silvio Vujičić izložio je suptilni mehanizam Oblak (2010.) [1] u Nacionalnom muzeju lijepih umjetnosti (National Taiwan Museum of Fine Arts) u Taichungu, u središnjem dijelu Tajvana. Prilikom sudjelovanja na izložbi o granicama medija (Exploring the Media Boundaries, lipanj – kolovoz 2014.) na tom dalekoistočnom otoku, tijekom istraživanja mjesne flore, javio se prvotni poriv da sjemenke tih dalekih biljaka prenese u umjetnički medij.

Drugi putokaz daju neobične, razvedene silhuete fontana. One nisu samo likovni hommage gotičkim liturgijskim predmetima, nego i izravni citat dvaju motiva (koji su i sami oblikovno nadahnuti gotikom), ali su slikani kao fontane na jednoj od prekretničkih slika cjelokupne likovne povijesti – triptihu Vrt naslada Hieronymusa Boscha (oko 1450. – ‘s-Hertogenbosch, 1516.). Triptih je slikan uljem na hrastovim daskama (središnji dio 219 × 195 cm; krila: 219 × 96 cm) i sada se nalazi u Museo del Prado u Madridu, a dugo je bio dio zbirke španjolskoga kralja Filipa II. u El Escorialu. Obris Nestabilne fontane citiran je sa središnjega prizora na triptihu s prizorom koji prikazuje (prema potonjim tumačenjima) Čovječanstvo prije Potopa, a ključevi u ampulama na njoj s prizora Pakao na vratnicama. Stabilna fontana konturom i dijelovima odgovara fontani na slici Rajski vrt na drugim bočnim vratnicama s rajskim prizorom, koji katkada zbog središnje skupine nazvaju i Adam upoznaje Evu. Postav Nestabilne fontane na povišeni položaj, gotovo lebdenja tumačenje je Boschove postave te fontane u središte rajskoga jezera gdje se doima da kugla na kojoj se uzdiže fontana pluta, a Stabilna fontana – kao na Boschovoj slici – postavljena je na tamnu hrid, odnosno na kristale koje rad fontane oplahuje i proizvodi.

The Garden of Earthly Delights (c. 1490–1510). Triptych, oil on oak panels, 205.5 cm × 384.9 cm (81 in × 152 in). Museo del Prado, Madrid. Izvor: Wikipedia/Public domain

Hieronymus Bosch podrijetlom je iz Aachena (pravo ime Jheronimus van Aken; Jeroen van Aken), iz slikarske je obitelji, a prvi puta se spominje u dokumentima 1474. godine u ‘s-Hertogenboschu u Sjevernom Brabantu, u srcu povijesnih Niskih Zemalja, na području poslije razdijeljenom na današnje Nizozemsku i Belgiju. U Boschovo doba grad je bio na vrhuncu ekonomske snage i moći, drugi grad po veličini (nakon Utrechta), a prema uredno vođenim gradskim knjigama slikar je pripadao gradskoj eliti, barem što se prihoda i imanja tiče, jer je bio među deset posto najbogatijih građana ‘s-Hertogenboscha. Društvo u prestižnoj bratovštini Naše Gospe (niz. Illustre Lieve Vrouwe Broederschap) – koja je osnovana 1318. godine i još uvijek postoji – te važne veze među gradskim patricijima i nizozemskim plemstvom, upućuje da je taj sloj bio vjerojatni naručitelj njegovih slikā.  Nepoznata su imenā naručiteljā, ali zacijelo je to bio viši srednji sloj koji je mogao razumjeti i uživati u pomalo nabožnim a pomalo svjetovnim moralizatorskim temama, poput one na triptihu, tek poslije prozvanom Vrt naslada (kasnije su određena imena i za druge Boschove slike). Triptih je datiran različito – od 1490.-1505. do 1510.-1515., ali najvjerojatnije je nastao 1503. godine, godinu prije smrti grofa Engelberta II. od Nassaua. Prvi ga je dokumentirao 1517. godine talijanski kanonik (svećenik) Antonio de’ Beatis, koji je kao tajnik pratio kardinala Luigija d’Aragona u Brussel i zapisao u svom putnom dnevniku da je u palači grofova Nassau u tom gradu vidio neke »oslikane ploče na kojima su bizarni prikazi: oni prikazuju mora, nebesa, drveće, doline i mnogo drugih stvari kao što su ljudi koji izlaze iz školjki, drugi koje nose ptice, muškarci i žene kako rade najrazličitije stvari u raznim pozama«.

Slika dakle nije bila kraljevska narudžba, iako je još u stoljeću nastanka dospjela u posjed španjolskoga kralja. Pogled Antonia de’ Beatisa, svećenika s juga Italije na Boschovo djelo, pogled star pola tisućljeća, neprocjenjiv je s raznih motrišta. U ovom trenutku posebno su zanimljive kulturna varijabla iskustva gledanje (skopički režim) i kulturna semantika u pogledu suvremenika, Silvija Vujičića. On stupa u vrlo otvoreni i intelektualno nadahnuti dijalog ne samo s kanonskim dijelom povijesti umjetnosti ili sa starim majstorom Boschom, što se sve katkada javlja kao dio njegove poetike (Alkemijski poliptih,[2] 2009.;  Caput mortuum, 2010.[3]), nego i sa statusom i percepcijom toga triptiha koje mu postaje sugovornik. Vujičić staje pred Boschovo djelo s punom sviješću o prtljazi tumačenjā i o auri  koje mu je pridana kroz vrijeme. No, on ne stupa pred njega sa željom znanstvenoga i filozofskoga razmatranja Boschova imaginarija – iako ima i tih misli, ali prikrivenih i tek se nakon duljega razmišljanja o Nestabilnoj fontani i Stabilnoj fontani obznanjuju strpljivom »čitatelju« –  nego pristupa konceptualno, o utopiji (vrt naslada) razmišlja u drugom mediju u drugom vremenu. Pojedine motive sa sva tri dijela triptiha Vrt naslada – cvijeće, sjemenke, ključeve i sl., štoviše i neke od pokušaja tumačenjā Boschovih djelā (poput objašnjenja da je neobična mašta bila plod psiho stimulansa) – nalazimo »upuhane« u fontane Silvija Vujičića. Umjesto čarobne i katkada zbunjujuće razularene, ali dvodimenzionalne pozornice Boschove slike, Silvio Vujičić stvara trodimenzionalni umjetnički uređaj i prelazi iz obrisa i slikanih oblika u stvarne predmete, poput realizirane metafore. Iz moralne poduke svijeta na izlasku iz srednjovjekovnih bestijarija i karnevalizma naopakoga svijeta (lat. mundus inversus) prelazimo u globalnu distopijsku stvarnost koja se koncentrirala u tekućinama fontana Silvija Vujičića. Motiv fontane koji veže dva umjetnička djela i dva svijeta udaljena pet stoljeća i kojim Silvio Vujičić svoje djelo predstavlja kao hommage Boschu, ipak nije više fons vitæ, izvor života krsne vode i Spasenja, kao na slavnom Tripitihu, jer kroz stakleni krvotok njegovih fontana kolaju opasne ili opasno privatne tvari: eksplozivne, otrovne, halucinogene, biološke izlučevine … i u kontroliranim kemijskim procesima stvaraju kristale ili pare koje trebaju biti zarobljene u staklenim ovojnicama. Fontane Silvija Vujičića nose drugo ozračje, jer današnji senzibilitet više ne začuđuju toliko »najrazličitije stvari u raznim pozama«, nego znatno strašnije misli o deliriju uništenja. One nisu više individualne tjelesne i duševne muke kao na Boschovu Paklu, nego kolektivna europska (a onda i individualna) tjeskoba romana uništiti Michela Houellebecqa (anéantir, 2022.). On je objavljen nakon prvoga »izdanja« fontana Silvija Vujičića pa je s razmakom od gotovo desetljeća razumijevanje tih složenih umjetničkih uređaja promijenjen novim iskustvima svijeta. Oprezno oduševljenje, ili barem znatiželjno čuđenje globalizacijom ustupilo je pred zazorom globalnih migracija, a da nenadanu (i razmjerno nedavnu) katalizmičku nemoć globalnoga zdravstva i ne spominjemo. Tu se otkriva još jedna veza između Nestabilne fontane i Stabilne fontane s Boschovim triptihom Vrt naslada: na zatvorenim vratnicama stari je majstor naslikao Stvaranje svijeta: Treći dan (grisaille), prizor koji je uslijedio nakon stvaranja vegetacije a prije stvaranja životinja i čovjeka (Post 1, 13-15). S današnjim iskustvom, to ne izgleda kao svijet u nastanku nego kao svijet u nestanku, kao postapokaliptični krajolik bez ljudi i životinja pa se i fontane Silvija Vujičića s tamnim ili opasnim tvarima u njima čine tamna zrcala Boschovih fontana života.

Začudnost kojom Silvio Vujičić (pre)oblikuje svoj doživljaj Boschova motiva fontane i razmišljanja o kanonskom triptihu uopće, omogućuje mu da javno iskaže hommage umjetniku koji je umro prije pola tisućljeća, ali i da u život oblika udahne nove dimenzije, u nepredvidljivom kontekstu. Od silhueta fontanā u Boschovu Vrtu naslada do Vujičićeve stvarne, opredmećene fontane u ulozi složenih umjetničkih uređaja (al)kemičarskoga laboratorija, to je put na koji gledatelja – ako je na to spreman (podsjećam, pro captu lectoris) – umjetnik odvodi, kroz distopiju i globalne neuralgije, kao onomad Vergilije Dantea kroz pakao.

[1] Device, pigment od kamenica, crni zid, dimenzije ovisne o dimenzijama izložbenoga prostora. Izložen na izložbama Platforma 3 u Münchenu, 2010.,  T-HTnagrada@msu.hr u Muzeju s uvremene umjetnosti u Zagrebu, 2011.; Translife, International Triennial of New Media Art, 2011. u Pekingu. Zagreb, Studio Silvio Vujičić.

[2] Drveni okvir poliptiha, žičane vješalice s dvadeset i pet majica kratkih rukava, s organiskim bojama, silikonom S1, dva metalna držača, dvije knjige, 304,5 ×  400 ×  210 cm. Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2009.

[3] Metalni obruč i stalak (konstrukcija), voda, tkanina, 150  ×  400  ×  400 cm. Zagreb, Galerija Studentskoga centra, 2010. site-speciific instalacija.