Što umjetnost zna?

Foto: Tanja Kanazir / Drugo more (Flickr galerija)
Tweet

U četvrtak 11. travnja, u 20 se sati u galerijskom prostoru Filodrammatice otvara izložba intrigantnog naziva Ako u kamionu lete ptice, je li kamion lakši?. Prema zamisli kustosa Klaudija Štefančića, koji je za ovu priliku okupio radove priznatih domaćih i stranih multimedijalnih umjetnika, izložba se bavi temom znanja u suvremenom dobu obilježenom znanstvenim i tehnološkim razvojem, s posebnim fokusom na znanje koje prikuplja, razvija i priskrbljuje umjetnost, koja spoznajnu moć za razliku od znanosti ne nalazi – ili je barem ne bi trebala nalaziti – u brojevima i zakonima, već u estetskom iskustvu.
 
Izravna inspiracija za ime izložbe je članak If birds in a truck fly, does the truck get lighter?, objavljen 2015. godine u časopisu The New Sceintist, koji je ukazao na probleme oslanjanja isključivo na racionalno mišljenje u spoznajnom procesu.
 
Izložba će okupiti radove domaćih i stranih umjetnika Arama Bartholla, Branke Cvjetičanin, Željka Kipkea, Antuna Maračića Nike Radić i Erice Scourti.

Poslušajte razgovor Davora Miškovića s kustosom izložbe Klaudijem Štefančićem za community radio Radio Roža:

Ako u kamionu lete ptice, je li kamion lakši?

Ne, kamion nije lakši. Točnije rečeno, ponekad je lakši, ponekad teži, što ovisi o smjeru potiska krila. Do tog je zaključka, a na poticaj popularne američke televizijske emisije Mythbusters, došao David Lentink sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji. Lentink je sa skupinom suradnika osmislio sistem za mjerenje aerodinamičkih sila koje proizvode ptice u letu. Ako je zamah krila pacifičke papige bio prema gore, uređaji nisu mogli izmjeriti nikakav vertikalni potisak, pa je papiga efektivno bila bez težine. Ako je zamah krila bio prema dolje, sila zamaha bila je toliko velika da je papigu činila dvostruko težom. Kako ptice, međutim, mašu krilima u različito vrijeme, kamion je u prosjeku zadržao istu težinu.

Jednu drugu gomilu, ne ptičju, nego ljudsku ovih dana proučava još jedno ugledno američko sveučilište – Massachusetts Institute of Technology (MIT). Tamo, naime, u okviru Human Dynamics laboratorija, skupina znanstvenika pod vodstvom Alexa Petlanda, pokušava prikupiti dovoljno informacija o ponašanju ljudi na internetskim mrežama. U knjizi Social Physics – How Social Networks Can make Us Smarter – koja je 2014. nagrađena za najbolju knjigu s područja strateškog biznisa – Petland tvrdi će mogućnost sakupljanja i analize velikog broja podataka vezanih za ljudsko ponašanje omogućiti znanstvenicima da razviju “kauzalnu teoriju društvenih struktura”. Društvo kao i priroda, piše Petland, funkcionira po određenim pravilima. Statistički je moguće odrediti pravilnosti u ljudskoj komunikaciji i jednom kada doista shvatimo njihovu logiku otkrit ćemo “temeljni mehanizam društvenih odnosa”, uvjeren je Petland.

Željko Kipke: Redeo Rebus Ante Circinum
(posuđeno iz vlasništva Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb)

Papige u kamionu kao znanstveni problem, na prvi pogled, izgledaju kao kuriozitet ili primjer uspješne suradnje između komercijalne televizije i sveučilišnog marketinga, no način s kojim jedno ugledno sveučilište pristupa problemu društvene zajednice ukazuje na duh pozitivizma koji je potaknut razvojem digitalne tehnologije ponovno obuzeo znanstvene i poslovne krugove. Pozitivizam je posljednji produkt prosvjetiteljstva, tog toliko važnog i ambivalentnog razdoblja u europskoj povijesti da su mu Theodor Adorno i Max Horkheimer posvetili cijelu knjigu (Dijalektika prosvjetiteljstva, 1947.). Razvivši se u ranom 19. stoljeću, u doba radikalnih tehnoloških promjena, pozitivizam, na svom početku, nije bio više od slijepe vjere u znanost. U ranim godinama građanskog društva, znanost je označavala astronomiju, fiziku, medicinu itd., drugim riječima, sve one empirijske prakse koje su poniknule u kulturi plemstva i koje su se nakon Francuske revolucije našle na vjetrometini povijesnih zbivanja. Zvijezde, planete, tijela, leševi, bolesti, biljke, kiša, munje itd. – to su, simplificirajući do kraja, bili primarni objekti znanstvenog proučavanja. Sve ostalo bilo je prepušteno zaboravu ili religiji. Proći će još neko vrijeme – najkasnije sa završetkom romantičkog pokreta i uspostavom estetike kao samostalne discipline –  prije nego li institucija umjetnosti ne postane primarno područje intelektualnih i afektivnih događaja u životu prosječnog građanina. Jedan od nositelja njemačkog romantizma, Joseph Schelling je vjerovao da postoje područja koja su znanosti nedostupna i da su upravo ona predodređena za umjetnost. U burnom sukobu s prosvjetiteljima, romantičari su tvrdili da nisu sve prirodne i društvene pojave komenzurabilne, da uvijek postoji nešto što se opire zakonu broja, kauzalitetu, projektu matematizacije svijeta koji, kako Adorno i Horkheimer ističu, počinje upravo u prosvjetiteljstvu. Nisu li prosvjetiteljski ideali komenzurabilnosti, utilitarnosti i ekspanzije aktualizirani pojavom digitalne tehnologije? Nije li univerzalizam broja proširen “elektroničkim tekstom”, kodovima koji pokreću “pametne mašine”? Sve što nije bilo izračunljivo i korisno, pozitivizmu je u prošlosti bilo sumnjivo; sve što danas nije komputabilno (computability) – bit će.

Schellingovu vjeru u spoznajnu moć estetskog iskustva – iskustva koje je, u osnovi, proces percipiranja (otkrivanja) nečega uz pomoć osjetilnog aparata – Adorno i Horkheimer nisu osudili, ali su napomenuli da je građansko društvo alternativu znanosti tražilo uglavnom u religiji. U njihovoj interpretaciji, građansko je društvo od samog svog početka borbeno poprište između znanstvenih i ne- ili anti-znanstvenih tendencija. Scijentifikacija je postala dominantan društveni proces, ali se nikada nije završila, konsolidirala u vezivno tkivo sekularnog društva, između ostalog, i zbog toga što je “oznanstvenjenje svijeta”, kako ističe Jürgen Habermas, uvijek bilo eurocentrično. Među dijalektičkim odnosima modernog društva  –  progresivno / konzervativno, profano / sakralno, apolonijsko / dionizijsko itd. – umjetnosti je pripala nezahvalna uloga; svakako ne ona kojoj su se romantičari nadali. Niti je povezala zajednicu, niti je postala predvodnica napretka, niti se, poput religije, profilirala kao glavna oporba modernizaciji.

Branka Cvjetičanin: Oslobođenje Toma 

No, možda je jedan drugi filozofski sistem primjereniji suvremenom društvu koje se na valu globalizacije i populizma sve češće naziva post-sekularnim? U njemu je umjetnosti (estetici) i znanosti – uz ljubav i politiku – dana jednakovrijedna pozicija. U svojoj knjizi Manifest za filozofiju (1989), naime, francuski filozof Alain Badiou, piše kako postoje četiri načina dolaska do istine; oni se odvijaju na diskurzivnim područjima umjetnosti, znanosti, ljubavi i politike (filozofija se za Badioua ne može svesti na stjecanje znanja, jer je filozofija mišljenje, a ne znanje). Vrijednost umjetničke spoznaje je, tako, stavljena uz bok znanstvenoj, ljubavnoj i političkoj. To, međutim, ne znači samo da umjetnost “ide tamo kuda znanost ne može”, nego i to da se umjetnost može ponašati kao znanost, počivati na moći pozitivnog znanja i vjerovati u njegovu društvenu učinkovitost, kao primjerice u slučaju različitih utilitarističkih umjetničkih tendencija. Isto tako, umjetnost u svojoj spoznajnoj ulozi može umjesto vjere u znanje izražavati sumnju i strah, naglašavati da je biće i bivanje uvijek važnije od onoga što o njima znamo.

Umjetnički radovi prikazani na ovoj izložbi na različite se načine referiraju na diskurse znanja. Kada bi među njima ipak tražili neko zajedničko polazište, to bi svakako bilo nepovjerenje prema temeljnim postulatima pozitivizma – jedinstvo znanosti (prirodnih i društvenih) i razlikovanje znanstvenih od neznanstvenih tvrdnji – bilo da se ono iskazuje kao kritika načela kauzaliteta (Željko Kipke, Branka Cvjetičanin), kritika distanciranja subjekta od objekta znanja (Erica Scourti, Antun Maračić) ili kao kritika empirijske verifikacije iskaza (Aram Bartholl, Nika Radić). No možda njihova najvažnija srodnost leži u saznanju da je ono što ne znamo ili ne možemo znati važno koliko i ono što (mislimo da) znamo.

Aram Bartholl: BYOD – Bring your own disc (and crush it)

Jedan dio umjetnika ustrajava na pravu da ne budu racionalni. “Nikad nisam vjerovao u kauzalnost. Zato što zapališ šibicu i vidiš vatru i smatraš to zakonom, to je jedna jako lijepa riječ, ali nije temeljno nepobitna.”, kaže na jednom mjestu Marcel Duchamp. Ako je nakon Duchampa sva umjetnost konceptualna, kako je to aforistično sročio Joseph Kosuth, onda je zaključak jednog drugog konceptualnog umjetnika sasvim logičan. U Sentences of Conceptual Art (1968), naime, Sol LeWitt je napisao:

1. “Konceptualni umjetnici prije su mistici nego racionalisti. Oni dolaze do zaključaka do kojih logika ne može doći.

2. Racionalne tvrdnje vode do novih racionalnih tvrdnji.

3. Iracionalne tvrdnje vode do novih iskustava.”

Klaudio Štefančić

O autorima

Aram Bartholl je rođen 1972. u Bremenu (Njemačka). Završio je Umjetničku akademiju u Berlinu 2002. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, od kojih treba istaknuti one u MOMA-i u New Yorku, na Skulptur Projekte u Munsteru, u Palais deTokyo u Parizu, na Bijenalu u Seulu i Tajlandu, u galeriji Hamburger Banhof u Berlinu. Vodio je brojne radionice, izvodio performanse, kurirao izložbe i držao predavanja na brojnim institucijama u Njemačkoj i svijetu. Njegov se rad odvija na sjecištu Interneta, kulture i umjetnosti i problematizira utjecaj komunikacijskih tehnologija na svakodnevni život, odnosno na svijet umjetnosti. Osobito je zaokupljen tenzijama između javnog i privatnog života, te uronjenošću pojedinca u tehnološki okoliš. 2011. godine dobio je nagradu na festivalu Ars Electronica u Linzu (Honorable mention), a 2007. nagradu na festivalu Transmediale u Berlinu. Živi i radi u Berlinu.

Branka Cvjetičanin(1969. Zagreb), multimedijalna/intermedijalna umjetnica, educira se u području izvedbenih umjetnosti, specijalizira site-specific kazališnu režiju i produkciju in situ(MAPA – Moving Academy for Performing Arts Amsterdam, staž Oerol Festival Terschelling, itd). Stječe PhD na Bauhaus Kollege Dessau 2005/06 na temu UN Urbanizma. Uz samostalno umjetničko djelovanje na hrvatskoj i međunarodnoj sceni, ostvaruje i niz umjetničkih suradnji, povremeno producira i kurira projekte i programe. Djeluje kroz Polygon – Centr za istraživanja i razvoj projekata u kulturi. Članica je HZSUa i ULU­PUHa umjetničkih strukovnih udruga, te Culturelink svjetske mreže i Oracle europske mreže.

Željko Kipke je rođen 1953. u Čakovcu. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1976. Slike mu se nalaze u kolekcijama Peter Stuyvesant u Amsterdamu, u kolekciji FRAC u Toulouseu, te u kolekciji Muzeja moderne umjetnosti u Beču. Predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1993., a dvije godine kasnije na Kairskom bijenalu. Piše eseje i kritike o filmu i likovnoj umjetnosti. Bio je selektor hrvatskog nastupa na 52. bijenalu u Veneciji 2007. Član je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA). Objavio je sedam knjiga: Iluminatori novog ciklusa (Zagreb, 1989); Vodič kroz subterraneus (Zagreb, 1992.), Čuvajte se imitacija (Zagreb, 1993.); Od Obilja do Mjeseca (Zagreb, 1998.); Bilo kakva sličnost sa stvarnim ljudima i zbivanjima namjeran je (Zagreb, 2004); Od veljače do veljače (Zagreb, 2005); Sei – khai – reich. Katalog snova (Velika Gorica, 2006).

Antun Maračić rođen je 1950. godini u Novoj Gradiški. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine. Kao multimedijalni umjetnik priredio je pedesetak samostalnih i sudjelovao na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobio je više nagrada za svoj rad, uz ostale i Vjesnikovu nagradu Josip Račić za 2004. godinu. Objavio je veći broj tekstova o umjetnosti (recenzija, kritika, polemika, eseja, kataloških predgovora), a autor je i nekoliko knjiga i monografija. Dobitnik je Godišnje nagrade za likovnu kritiku Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA za 2016. godinu. Kao kustos i dugogodišnji voditelj više hrvatskih galerija osmislio je i postavio veliki broj izložbi domaće i međunarodne umjetnosti.

Nika Radić rođena je u Zagrebu 1968. godine. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, kao i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Beču. U svojim video radovima, instalacijama i fotografijama bavi se komunikacijom, fenomenom prevođenja i problemom interpretacije umjetničkih radova. O istoj temi piše i objavljuje tekstove u knjigama i međunarodnim časopisima. Sudjelovala je na brojnim rezidencijama (Reykjavik, Nashville, Kyoto itd.); za svoj rad je više puta nagrađivana (Nagrada Radoslav Putar, Nagrada Arte and Arta, Nagrada Young European Artist i druge). Priredila je preko 50 samostalnih izložaba i sudjelovala na stotinjak skupnih izložaba u Hrvatskoj i svijetu.

Erica Scourti je umjetnica i spisateljica. Rođena je u Ateni, a trenutno boravi u Londonu. U svom je radu zaokupljena fenomenom subjektivnosti i njegovom reprezentacijom u fluidnom kontekstu performativnih umjetnosti i novih komunikacijskih tehnologija. Zadnje samostalne izložbe je održala 2018. u Londonu (Chief Complaint, Almanac, Spill Sections, StudioRCA), a skupne u New Yorku, Beču i Ateni (High Line, New York, Wellcome Collection, Kunsthalle Wien, Hayward Gallery, EMST, Atena). Tekstove je, između ostalog, objavljivala u knjigama Spells: 21st Century Occult Poetry (Ignota Press, 2018) i u Fiction as Method (Sternberg, 2017). Ove godine je gost urednik u časopisu Happy Hypocrite; u ljeto će sudjelovati na rezidenciji u Litvi. Trenutno pohađa doktorski studij na Goldsmiths sveučilištu u Londonu.

O kustosu

Klaudio Štefančić (1969) je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1995. diplomirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Na istom je fakultetu 2008. apsolvirao poslijediplomski studij književnosti. Od 1997. do 2000. radio je kao kustos u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, a od 2001. vodi Galeriju Galženica u Velikoj Gorici. Što samostalno, što u suradnji, kurirao je i organizirao preko 50 izložaba u zemlji i u inozemstvu. Kao gost predavač predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Umjetničkoj akademiji u Splitu i na Akademiji likovnih umjetnosti u Bratislavi. Sudjelovao je na međunarodnim konferencijama u Zagrebu i Rijeci posvećenim suvremenoj vizualnoj i medijskoj kulturi. Od 2008. do 2017. predavao je kustosku teoriju i praksu na neformalnoj edukacijskoj inicijativi Kustoska platforma iz Zagreba. Piše i objavljuje u katalozima izložaba, u Zarezu, Životu umjetnosti, Umjetnosti riječi, Konturi, 15 dana i na Hrvatskom radiju.

Zahvaljujemo se Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb na posudbi slike Željka Kipkea Redeo Rebus Ante Circinum za potrebe ove izložbe.