Petak, 25. rujan 2015.

Tvornica Rikard Benčić – H objekt
od 19 sati – cjelovečernji izvedbeni program

Smeće: aparat (Stefanie Wenner, Njemačka)

“Gušimo se u prljavštini – doslovno i u prenesenom smislu. Kanale blokiraju beskorisne informacije koje ni filteri za neželjene poruke više ne mogu zaustaviti. Fukushima zrači – četiri godine nakon nesreće, povijest je oblikovana i stvari idu dalje uobičajenim tokom. Ne postoji operacija čišćenja koja bi odriješila svijet od te povijesti, tog sloja. Prljavština koju proizvodimo uznemiruje i oduvijek je uznemiravala. Umjetnost ne zahtijeva samo veliku količinu rada, ona također stvara prljavštinu koja se proizvodi putem kulturnih događaja i koja često nadvlada pozitivne namjere. Počevši s otpadom koji kulturne institucije svakodnevno generiraju, dizajniranjem pozornica i scena otpornih na vatru, ali daleko od ekoloških standarda. Tu je i otpad koji u podjednakoj mjeri stvaraju njihovi radnici, umjetnici i kustosi. Zatim, tu je i ugljični otisak putovanja producenata u kulturi te prijevoza potrebnih predmeta – taj je otpad na istoj razini otpada bilo koje druge poslovne strukture.

Zadaća platforme Smeće: aparat nije odraziti sliku društva, niti reprezentirati stvarnosti. Suprotstavljamo se naturalizacijama čak i pod krinkom artističkog realizma i naturalizma s performativnošću materije. U potrazi smo za materijalističkim teatrom. Agitatori podižu prašinu ili čeprkaju u prljavštini koja se kao zemlja može smatrati blagom ili poviješću skrivenih poanti. Prljavština vrvi mikroorganizmima koji čak mogu liječiti depresiju. Prljavština je savršen materijal za ponovnu evaluaciju materije.

Ništa nije propisano, sve je rezonantno. Humanistički narativ oduvijek je bio isključivo europski, bijeli, muški i, po mogućnosti, heteroseksualan. Formiran je na dualizmu ili/ili, definiran isključivanjem. Suprotstavljen je stavovima poput onih koje zauzima Karen Barad kada se koristi idejom aparata da bi opisala proizvodnju intra-aktivnih situacija među ljudskim i ne-ljudskim akterima. Što može biti bolje od aparata u iskušavanju novog narativa? Jane Bennett uzima ljude s tzv. sindromom hrčka, one koji sakupljaju stvari do tolike mjere da se više ne mogu odvojiti od smeća pa žive u prljavštini, kao primjere onih koji čuju kako ih stvari zazivaju. Kapitalizam se sam po sebi, žudeći za sve više stvari i akumulirajući predmete, može smatrati proizvodom pogrešno usmjerenog pristupa materiji, baš kao i sakupljači koje spominje Bennet. Na ovome mjestu kreće naš aparat i započinje novi narativ. Ako je zadaća kazališta da bude obrazovno, shvaćamo to kao izazov stvaranju boljih prikaza stvarnosti, a time i ostvarivanju bolje stvarnosti. Ako je kultura skladište tradicije, one koja se čini vrijednom pamćenja, tada je kultura također mjesto propitkivanja onoga što ne želimo, čega se ne možemo riješiti – onoga što nas progoni, umnožava se i ima vlastitu ekonomiju: a to je prljavština. Ako je kazališna produkcija sama po sebi prljava i sve više slijedi logiku međunarodnog marketinga, tada se ovo istraživanje prljavštine ne može voditi pravilima zabavnog festivala ili festivala zabave. Smeće: aparat ne slavi samo zajednicu ljudi, već nešto sveobuhvatnije, zajednicu stvari, kojoj i mi pripadamo.”

– – – – STEFANIE WENNER

*
*      *

Smeće: aparat preuzelo je tvornicu Rikard Benčić na jednu iznimnu kasnoljetnu noć, predstavljanjem raznolikih radova na svečanosti naziva Smeće: šou. Publika je bila pozvana da prati tragove prljavštine u Sound of [fæktəri], audio-šetnji koju je mreža njemačkih umjetnika pod nazivom cobratheater.cobra pripremila posebno za Zoom Festival 2015. Posjetitelji su mogli rezervirati seansu s Bettinom Vismann i dopustiti joj čitanje iz vlastitog, isključivo za potrebe Smeća osmišljenog seta Tarot karata, nazvanog Deck of Dusts. Međunarodno priznata koreografkinja i izvedbena umjetnica Simone Aughterlony i audiovizualni umjetnik Michael Günzburger iz Züricha predstavili su Emergent Vestiges, performans čiji su koncept razradili tijekom prve postaje Smeća u Berlinu, a koji istražuje dodir i tragove tijela u prostoru, kao i njihov otisak na papiru. Thorsten Eibeler, koji je u Berlinu u okviru platforme izgradio Sobu Smeća, kao glavni kuhar je od ostataka hrane pripremio DIRT Menue za umjetnike i goste. Posjetitelji su također mogli poslušati predavanja Felicity Colman, Diane Coole i Rosie Cox. Predstavljeni su i video uradak Foxes berlinske umjetnice Liz Rosenfeld, koji je autorica također osmišljavala tijekom šest tjedana platforme Smeće u Berlinu, te fragmenti video dokumentacije Smeća koju je kamerom zabilježila Imogen Heath.

                                             >>> FOTO GALERIJA <<<
         
                             >>> VIDEO PRILOG portala Moja Rijeka <<<
      

*      *
*

Stefanie Wenner rođena je u Kasselu (Njemačka). U Bologni, Kölnu i Berlinu studirala je filozofiju, sociologiju, znanost o književnosti i povijest umjetnosti.  Na FU Berlin doktorirala je filozofiju te na istom sveučilištu radi kao profesorica dramaturgije, uz predavački rad na drugim sveučilištima i fakultetima (Universität Hildesheim, Hochschulübergreifendes Zentrum Tanz Berlin, Hochschule für Bildende Künste Dresden, HMT Leipzig itd.). Djeluje kao kustosica izložbi i festivala na području vizualnih i izvedbenih umjetnosti, te je bila kustosicom festivala kazališta Impuls Theater Biennale 2013. Od 2008. godine radila je za berlinski HAU te na festivalima Kunst und Verbrechen. Art without Crime, Your Nanny hates you! Ein Festival zum Thema Familie, ZELLEN i Lunapark Berlin.

Od 2010. godine radi na izvedbenim platformama te je do sada realizirala inkluzivne platforme Cells (bio-art i vrtlarstvo) i Mycorrhiza (proizvodnja iluzije). Smeće: aparat je njezin do sada najambiciozniji projekt.

Program je realiziran u okviru platforme Balcan Can Contemporary.
Program je realiziran uz podršku Rezidencijalnog programa Kamov.