U nastavku možete pročitati izjave Riječana koji žive i rade izvan grada. Izjave su nastale uz tribinu “Zašto se ne vraćamo?”, održanu 26.04.2013. u Molekuli u Rijeci:

…..

“Nemam gotovo nikakav uvid u intenzitet i kvalitetu kulturnog života u Rijeci u koju više gotovo niti ne navraćam. Poznate su mi pojedinačne inicijative, ali ne vidim postojanje vitalne i vibrantne kulturne scene na kojoj bi se dešavala uzbudljivija razmjena znanja, ideja i iskustava. Razvoj Sveučilišta mogao bi to dobekle promijeniti, ali kao i svugdje u Hrvatskoj, grade se zgrade Fakulteta, a nisam siguran koliko se ulaže u znanstveno-nastavni kadar i pokretanje novih programa. Rijeka je nekada, u različitim kontekstima, bila internacionalni i višenacionalni grad. Sa slabljenjem industrije i luke nestaje njen nekadašnji identitet, a novi se, koliko ja to mogu vidjeti, ne nazire. No, svi gradovi imaju svoje uspone i padove, to je dio prirodnih urbanih procesa. Dobar je primjer Maribor koji je nako napredovao dok se njegova industrijska baza gasila. Rezultat se lijepo vidio 2012 kada je Maribor bio kulturna prijestolnica Evrope sa prilično siromašnim programom. Ako govorimo o kvaliteti života, u Rijeci ne vidim neku komparativnu prednost u odnosu na, primjerice, Zadar osim njene odista izvrsne geografske pozicije gdje su Trst, Ljubljana i Zagreb unutar radijusa od niti 2h vožnje. budućnost vidim u intenzivnijoj razmjeni između tih sredina koje bi mogle formirati kolektivne, trans-nacionalne kulturne i intelektualne scene i bolje koristiti resusrse i lokalne posebnosti.”
Maroje Mrduljaš

…..

“Iako živim u Zagrebu, svoje autorske projekte i projekte Fade In-a često smještam u Rijeku. Na taj način gradim most između dva grada. Most za svoj vlastiti život u kojemu ima mjesta i za Rijeku i za Zagreb.”
Morana Komljenović

…..

“Preselili smo se u Zagreb radi školovanja. Preko Zagreba smo uspostavili prve suradnje i projekte, pa smo stoga tu i ostali. Problem napuštanja grada radi boljih uvjeta rada s Rijekom dijele i ostali hrvatski gradovi uključujući i Zagreb. Kontakt s Riječkom kulturom smo počeli tek odnedavna obnavljati kroz suradnju s galerijom SIZ”.
Fokus Grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović)

…..

“Kada sam vidio naslov “Zašto se ne vraćamo”, pomislio sam da nešto s naslovom nije u redu. Pomislio sam da je trebao glasiti “Zašto se stalno vraćamo”. Većina emigranata, koliko znam, stalno se vraća: što u glavi, što fizički, o praznicima, što u nekim tihim planovima, ili čak u glavama drugih, onih koji bi ih željeli u blizini. Pitanje je, dakle, zašto se stalno vraćamo, a nikad ne ostajemo. Tu odgovor ovisi o osobi. Nekima se grad zamjerio i radije ga vole iz daljine, a neke je samo umorio, pa hvataju kisik gdje ga ima, neke je rastužio i nisu mogli gledati brod koji tone, mada i neki njihovi dijelovi i dalje tonu s njim…

Rijeka je bila i ostala ono što je De Landa nazvao gradom vrtlogom ili virom, gradom koji usisava i poput skretnice preusmjerava energije mora, zaleđa, šire okoline, oviseći o makroprocesima i više no što bi se očekivalo od naselja te veličine. U tom smislu Rijeka je imala priliku postati mentalnim i stvarnim velegradom i to je u jednom trenutku gotovo i postala. Da se njeni stanovnici nisu morali ili htjeli podvrći talijanskom i hrvatskom nacionalizmu, tom otrovnom cjepivu, i ineteresima “majki domovina” i njihovih geostrateških majmunarija, Rijeka bi danas bila barem kapitalistički “hub”, stjecište kapitala i društvenih procesa, koje bi naši drugovi imali razloga napadati. Ovako, Rijeka je implodirala u tzv. tranziciji, ovisna o maloj jalnoj Hrvatskoj i njenoj politici neprijateljstva prema regijama i rubovima, neprijateljstva prema gradovima koji glasaju drugačije od većine i slično. Hrvatska nije dobra za Rijeku, kao što nije bila dobra ni Italija. Nacionalne granice Rijeci su luđačka košulja, kao i Trstu njegove. To zvuči pomalo grubo, ali tko god se malo zamisli doći će do sličnog zaključka. Jedina struktura koja može nositi razvoj grada-vrtloga, struktura je velikih pokreta, velikih brojki i velikih tokova. Dakako, ta struktura traži i velike otpore i velike ustanke. Zasad su i feudalno-ranokapitalistička habsburška carevina i socijalistička jugoslavenska federacija uspjele, objektivno, razviti Rijeku. Nacionalne države unatoč dobrim namjerama, postupno je svode na provincijalnu selendru. Tko zatvara oči pred tim povijesnim činjenicama, nema pojma o razvojnim aspektima riječke povijesti i sadašnjosti. Hoće li pristupanje Europskoj Uniji u tom smislu promijeniti ritmove, donekle ovisi i o tome u kakvom će stanju ta unija biti. Mislim da neće odmoći. Drugovima koji su bili protiv pristupanja toj neolibaralnoj birokratiziranoj tvorevini treba biti jasno da se u toj tvorevini barem imaju protiv koga i s kim pod ruku boriti. Tajkuni ne poznaju granice, kapital ne poznaje granice, neoliberalna mašina operira kako joj padne na pamet, a mi još sanjamo čistoću organskih zajednica. Ja mislim da, jednostavno, granice moraju pasti, inače će Rijeka umrijeti, a s njom i njeni snovi o malim i velikim revolucijama.

Što se mene osobno tiče, meni treba sveučilište koje se manje bavi nametnutim tzv. međunarodnim organizacijskim standardima, birokratskim okvirima i zgradama, a više ulaganjem u međunarodno kvalitetne ljude i njihove istraživačke mreže, ali i kontrolom međuljudskog nasilja, mobinga i zloupotreba moći, mada toga ima i drugdje. Padanje granica mora se prije svega odnositi na protok znanja, radova, projekata, rezultata, a ne na implementaciju mrtvih i neprilagođenih modela koje se kod nas naziva “znanjem.” Dakako standardi su potrebni, ali prije svega etički standardi. U standardima nema ništa strašno ako se ne zaboravi da znanje nije u modelu, nego u čovjeku. Trst je investirao u jednog jedinog nobelovca i taj je promijenio tok povijesti za tu instituciju. Čak se i model poput onog bolonjskog moglo preživjeti da je netko mislio na ljude i njihovu razinu. Kad kažem ljude, ne mislim na parazite i trutove. U znanosti i tehnologiji za njih ne može biti mjesta. Ukoliko ne može proizvoditi novo znanje ili mu se ne da, neki doktor znanosti može biti podvornik, može biti portir, ako je zdrav, zašto ne? Može ga se i umiroviti ili poslati na burzu. Tu bi zakone trebalo što dotjerati, što naprosto provoditi. Ako je tom profesoru sve to ispod časti, znači da mu je ego bolestan i da nema moralnopolitičke kvalitete profesora. Prema tome, nek se nosi s javnih jasli i s novca poreskih obveznika. S druge strane, moraš imati nekog boljeg da ga zamijeni, a u društvu s jedan posto stvarno obrazovanih, moraš pribjeći uvozu i razmjeni. Vidio sam nekoliko puta kako se kod nas pišu europski projekti samo da se digne lova, po mogućnosti bez rada, nitko se ne zanosi idejom suradnje s kolegama iz drugih sredina, još ti ide na živce da Europa na tome inzistira… Zašto samo ne pošalju lovu, to bi bilo bolje. Ja, recimo, volim lovu, ja jako volim lovu, previše za nekog mojih političkih uvjerenja, do razine osjećaja krivnje i kajanja. Volim lovu i kajem se haha no volim je dobiti a da znam zašto i kako i od koga i kakav je taj novac. Nije svaki novac isti, makar je sav prljav. Novac koji je dolazio u riječku znanost izvana, često je bio prljav, a projekti etički upitni. Europa je živjela svoje etičke standarde a mi smo za nju odrađivali prljave poslove.

Dakako, maleno javno sveučilište ne može samo uvoziti pamet i izvoziti novu pamet i na

socijalno osjetljiv način nogirati glupane i nježno mučiti pacove, za to mu je potreban grad koji kvartarni sektor vidi kao razvojni, a ne potrošni, a u tercijarnom razvija tehnologije i usluge, često i virtualne, a ne samo sanja kako da postane Rabac ili Crikvenica. S druge strane mislim da nema ništa loše u tome da je Rijeka turistički zanimljivija no što je bila, i dijelom uređenija. Nedostaju mi tiha, zapečena, lijena Riječka ljeta, no i dalje ih se nađe po lokalnim kvartovskim raskršćima. Ipak, još nismo kadri skuhati kavu kao što je kuhaju Korejci. Recimo tršćansku, koju pijem ovdje u kvartu. Kako Korejac kuha tršćansku kavu kao da je u Trstu, a u Rijeci često moram piti kavu kao da sam u Bjelorusiji, to mom pokvarenom buržujskom mozgu nikako nije jasno. Nismo ni pseći drek kadri očistiti iz pokrajnjih ulica.

Ipak, postoje stvari važnije od cappuccina i psećeg dreka. Primjerice odgovarajuća razvojna sprega politike i znanosti, uprave i tehnoloških centara. Iskreno rečeno, uprava nam nije bogznašto, ali ja je često branim, a mislim da sam i dalje u pravu. Svjedočio sam nekim njihovim pokušajima da pronađu sugovornike za razvoj. Ne mislim na lokalne neobrazovane masturbatore koji misle da znaju kako treba…nego prave igrače. Nisu u našem obrazovnom sektoru našli dovoljno jakih igrača i dobrih sugovornika. Šteta. Krenuli su uvoziti stručnjake, na žalost tek iz Zagreba i slično, što nije loše, ali je nedovoljno, to nije prava razmjena. Zašto mene Korejac plaća? Ne valjda da mu objasnim kako Korejci to rade.

Na žalost, karnevalske utjehe ne rješavaju sve ove probleme, čak ni turistički, eventualno ventiliraju dio stresa. Podsjećaju me na onaj prividno veseli a u biti jezovit stih iz pjesme Novih fosila: “dok naš brod tone tone, a zvona zvone, na jarbolima stojimo mi.” Problem nije samo u brodu koji tone. Jarbol nije samo za stajanje. S jarbola se gleda u daljinu i traži. Na jarbol se vješa zlikovce i lopove. Po mogućnosti prije no što potope brod.”
Aljoša Pužar

…..

“Čini mi se da moja dislociranost ne znači samo odsustvo iz Rijeke, već i odsustvo stabilne socijalne pozicije, konstantno nomadstvo koje naizgled može djelovati egzotično iako je zapravo riječ o krajnje nestabilnoj poziciji u kojoj se izmjenjuju gradovi i (slabo plaćeni) projekti, bez dugoročnog obećanja socijalne sigurnosti. U užem smislu, ono što vidim kao problem Rijeke u odnosu na Zagreb definitivno je deficit potencijalnih suradnika što je posljedica toga da većina umjetnika živi u gradovima koji imaju koliko-toliko razvijene produkcijske platforme kao i infrastrukturu u kojoj se te produkcije mogu realizirati, što Rijeci svakako nedostaje.”
Nataša Antulov

…..

Kada sam se prije 25 godina preselio iz Rijeke u Ljubljanu dočekala me zima, snijeg i magluština – nimalo privlačan ambijent za rođenog primorca i otočanina. Ali Ljubljana mi je bila vrlo bliska u barem jednoj stvari, a to je bila nekadašnja punk scena. Po svojem senzibilitetu bila je vrlo bliska riječkoj punk sceni, uz koju sam rastao ranih 80-tih i koja je bila godinama udarna tema članaka u kulturnoj rubrici ondašnjeg omladinskog lista Val, u kojem sam i sam redovito surađivao. Gledano iz današnje perspektive, ta sprega punk scene i omladinskih medija (uz Val postojala je i omladinska emisija Bura na Radio Rijeci) bila je odraz prirodnog savezništva između one »nemirne« grupacije riječke omladine, koja možda nije znala točno odrediti što hoće, ali je sasvim sigurno znala što neće: učmalost, vladavinu provincijalne pameti, diktaturu birokratskog aparata na svim razinama, tradicionalističke kulturne obrasce. Ovih nekoliko rečenica dio je mog teksta »O gradu, koji se užasavao zalaska sunca i punkera (ili ‘mama, s razlogom se brineš’)«, kojega sam prije nekoliko godina – na nagovor još jednog »riječkog Ljubljančana«, Gorana Lisice Foxa – napisao za CD antologiju Riječki novi val. Tom autocitatu zapravo nemam što bitno dodati. Za Rijeku me vežu neke lijepe uspomene, rođaci i prijatelji. U Rijeku me tu i tamo dovede i neka poslovna suradnja, a razloge da ta suradnja nije češća treba tražiti ponajprije u mojoj zauzetosti – u Ljubljani sam toliko angažiran na raznim poslovima da za neke veće angažmane u Rijeci jednostavno nemam vremena. O povratku u Rijeku ne razmišljam jer kamo da se »vratim«? Iz Rijeke sam otišao sredinom 80-tih, na početku svojih 20-tih. Sada se bližim 50. godini. Nije teško izračunati gdje sam proveo veći dio života. Mada se, naravno, ne radi samo o matematici nego prije svega o tome da se nakon toliko godina negdje »skrasiš«, da imaš neku socijalnu mrežu, porodicu, poslovne, kolegijalne i prijateljske veze. Prema »starom kraju« ipak nisam ravnodušan jer zašto bi mi inače srce zaigralo svaki put kada izađem iz tunela na Vratima Jadrana i ugledam Kvarner u svoj njegovoj raskošnoj ljepoti. Da živim u Rijeci možda te ljepote uopće ne bih bio svjestan. Čista dijalektika.
Aldo Milohnić

…..

“Postoje ljudi koji imaju potrebu konstantno istraživati nove prostore, snalaziti se u novim pričama, upoznavati nove ljude i kemijati nova rješenja za situacije u kojima su se upravo zbog svih tih odluka i našli. Poprilično je bitno, nakon što već jednom doneseš odluku o «napuštanju svojeg rodnog grada», ostati prizemljen i ne si postavljati previsoke i preambiciozne ciljeve svezi glede snalaženja u novim okolnostima. Na kraju krajeva, poanta je, prema mojem skromnom mišljenju, da svakodnevno radimo ono što nas istinski usrećuje i da provodimo što više vremena okruženi nekim dobrim, kreativnim, inspirativnim & pozitivnim ljudima. Sve to, dakako, možeš raditi+pronaći i u Rijeci, ali kada nakon nekog duljeg vremena dosegneš onaj level na kojem se sve nekako ponavlja, ne osjećaš da se susrećeš sa nekim izazovima koji te tjeraju da se poboljšaš, učiš i unaprijediš, konstantno si okružen istom okolinom koja te više ne inspirira onoliko koliko bi trebala… E onda je to, po meni, znak da je vrijeme za pokret. Početak u nekom sasvim drugačijem gradu, na nekom dalekom kontinentu; krenuti od kompletne 0 i testirati svoje sposobnosti+snalažljivost za mene je fora proces. Tjera te da promišljaš o hrpi stvari koje ti ne padaju na pamet dok si uljuljuškan u svakodnevnu rutinu nekog grada u kojem provedeš više godina za redom i kojeg si istražio uzduž & poprijeko. U kojoj god da se zemlji nađem, uvijek Rijeku spominjem sa osmijehom na licu i iako nisam točno sigurna što bi ti ljudi mogli tamo pronaći, uvijek im savjetujem da svrate i posjete moj rodni grad. Iako sam ga odlučila «napustiti», i dalje sam na neki način povezana s njim. Informiram se o tome što se dešava i s veseljem pratim svaku novu inicijativu koju netko od mojih frendova odluči pokrenuti. No, isto tako ubrzo shvatiš da s vremenom igru preuzmu neki novi klinci; entuzijastični, nadobudni i nabrijani. Iako su to neki ljudi koje nisi imao prilike upoznati, prepoznaš «10 godina mlađeg sebe» u tome i drago ti je što si barem nekoć bio dio priče koja je mrvicu oblikovala tvoj rodni grad.”
Ines Kalajžić

…..

“Iz Rijeke sam „pobjegla“ prije 7 godina.
Prva izlika mi je bio Grafički faks kojeg tada nije bilo u Rijeci. Nije da me zanimao, ali sam se uspjela uvjeriti da je to to sto me zanima samo kako bih pobjegla iz grada.
Nakon godinu dana sam upisala snimanje na Akademiji Dramske Umjetnosti. I toga stvarno nije bilo u Rijeci i to me stvarno zanimalo i to je, između ostalih, razlog zašto se nikad ne bih vratila.
U međuvremenu mi se izgubio „osjećaj doma“ kada bih vikendima dolazila „doma“ i Rijeka me počela sve manje vući.
Mislim da je glavni razlog taj osjećaj kao da je vrijeme stalo i ništa se bitno nije promijenilo u gradu od moje 18. do 25. (ni tad se nešto pretjerano nije događalo i sa 18 sam nakon završene srednje i gomile tečajeva/klubova/udruga, imala osjećaj da sam jednostavno napravila sve što sam tamo mogla napraviti).
Teško je reći kakav je Rijeka grad, pogotovo iz pozicije u kojoj sam sad, pošto sam u gradu otprilike 20 dana godišnje i više nemam pojma kako grad diše. Ali znam točno što mi grad NE pruža i zašto se nadam da se nikad neću vratiti.
Prvi i osnovni razlog je nedostatak posla. Mislim da u Rijeci ne bih mogla preživjeti niti mjesec dana. Vjerojatno je stvar i u tome da bih trebala biti u gradu da bi ljudi uopće znali čime se bavim i samim time me zvali u projekte. Ali zapravo nemam ni razloga ni volje isprobavati tu teoriju.
Zapravo, nekako mislim da sam odustala od Rijeke. Točno znam sto ocekivati kad dođem. Znam koliko ljudi ce biti „na Kontu“ kad Brioni Pula prođu pored njega, znam da će nakon jutarnje subotnje špice uslijediti rupa u danu (što ljudi u Rijeci rade popodne????) i znam da ću navečer otići na cugu-dvije-tri i slušati o tome kako „nema niš novo“, „nema se posla“, ili kako je „lako nama u Zagrebu“. ”
Tamara Dugandžija

…..

“Iz Rijeke sam otišla prije 3 godine, nakon završetka Filozofskog fakulteta.
Specijalnog razloga za odlazak nije bilo, osim što me više ništa nije držalo u Rijeci.
Ideja odlaska se u mojoj glavi rađala duže vrijeme, prvenstveno potaknuta putovanjima na kojima sam bila tijekom faksa.
Zanimalo me kako stvari funkcioniraju negdje drugdje, pošto sam se u više prilika osjetila kao da sam u Rijeci istrošila sve opcije.
Posla nakon faksa nije bilo, a iskreno nisam ga previše ondje ni tražila nakon što se pola godine s fakulteta odselilo natrag doma ili dalje u potrazi za nekom prilikom.
Teško mi je iz ove perspektive pričati o tome što bi se u gradu trebalo promijeniti da zadrži ljude, pošto sam dosta rijetko tamo.
No ono što svaki put sve više primjećujem je kronični nedostatak mlade, fakultetski obrazovane generacije u Rijeci. Iz Rijeke nisam otišla sa stavom kako je taj odlazak definitivan, no kroz godine imam sve manje želje za povratkom.
Jednostavno, sa odlaskom mi se desio – život, novi ljudi, poslovi, iskustva, i ni sa najboljom voljom ne mogu prestati gledati na povratak u Rijeku kao na vraćanje na staro ili nazadovanje u nekom smislu.
Nije to više moj grad, ljudi, mjesta. Priliku za poslom u Rijeci jos uvijek ne vidim, trenutno nisam sigurna ni da bih je prihvatila, jer u ovoj fazi života osim posla i stana očekujem i zabavne, kulturne i ostale sadržaje, nove ljude i izazove.
Sve su to stvari koje bi se boljom inicijativom i voljom mogle riješiti, no pošto sam i sama uvelike odustala od toga kroz godine ništa više ne očekujem ni od drugih.”
Diana Dugandžija

…..

Pismo Davoru ili Vraća se tko ne mora ostati, ostaje tko ne mora otići

Dragi Davore,
što sam stariji, sve skoniji sam vjerovati da je zavičajnost ponajmanje apstrakta kategorija u katalogu čovjekovih identiteta. Mnogo što je u našim identitarnostima sumnjivo i spekulativno, garnirano socijalnim kontekstom, intelektualnim i emotivnim izborom, zavičaj nije.

Da ne bih podržavao, u umjetnosti arhetipnu i vrlo plodnu mistifikaciju o kojekakvim nomadima i pustahijama koji landraju svijetom otkako je svijeta i čovjeka, hajde da bez fige u džepu kažem: modus vivendi, vrhunaravno načelo na ovim naših prostora, zapravo otkako znam za sebe, je „trbuhom za kruhom“, gastarbajterstvo, emigracija (nekoć je to bio „privilegij“ vucibatina i džeparoša, danas egzistencijalno ugroženih, prezrenih i poniženih!)

Iz Rijeke prije 10 i kusur godina odoh nevoljko, gotovo pod traumom i gonjen nuždom jer se ne osjećah nikome od koristi, sebi ponajmanje, i bez naročite nužde u nju se nemam pravo tako skoro vratiti.
Ma koliko radio na ideji da ću jednom ponovno biti u svom „domu i svijetu“, ovdje gdje sam, možda i protiv svoje volje, puštam korijenje.

Od pitanja ukorijenjenosti i iskorijenjenosti, međutim, sada je važnije pravo moje djece – na zavičaj. Ali i kakva-takva egzistencijalna sigurnost koju ti omoguće posao, pravo na rad. Ma koliko, znamo, danas ništa nije sigurno. Ma koliko svijet bio nesigurno mjesto.

I za kraj: Rijeka je za mene zaista jedan od najljepših svjetova, ali mnogokad naši životi nemaju veze s ljepotom. Počesto živimo na nekim „drugim morima“.
Ovaj melankolični prilog „tvojoj temi“ završit ću pedagogijom: neka se vrati tko ne mora ostati, neka ostane tko ne mora otići.

Pozdrav iz tuđine!

Pred zoru u mjesecu travnju,
Ervin Jahić

…..

“Otišla sam iz Rijeke jer sam imala potrebu za novim iskustvom, novim izazovima, novim ljudima. Nisam htjela studirati u Rijeci. Do tada sam par puta bila u Zagrebu kod tete i uvijek se nešto događalo, upoznala bih razne ljude… pa sam odlučila da želim tamo otići na studij. Ostala sam još uvijek tamo nakon 10 godina, jer sam upisala još jedan fakultet koji ne postoji u Rijeci. Sada sam na zadnjem semestru tog fakulteta. Kada završim, presudit će mjesto zaposlenja. Kako studiram fotografiju, Zagreb je bolja opcija od Rijeke u smislu praćenja tokova, upoznavanja ljudi iz branše, komunikacija s ljudima koji se bave sličnim stvarima. U Rijeci poznajem jako malo ljudi koji se bave tim stvarima, većina ih radi ozbiljne poslove i planiraju brak i djecu. Ne znam kakve su mi tu šanse za zaposlenje, ali kad bih našla tu neki lijepi posao, zaposlila bih se, ali bih za sad, u tom slučaju voljela živjeti na relaciji Zagreb- Rijeka. Rijeka mi je grad za starije ili sređenije ili bogatije ljude. Bez toga se moraš dobro potrudit da ti se nešto zanimljivo, uzbudljivo, neuobičajeno dogodi. Bojim se da bih tu postala pasivnija u profesionalnom smislu.
Kada bih odlučila da je vrijeme ze bebu, voljela bih biti u Rijeci”.
Petra Mrša

…..

Otišla sam iz Rijeke sa 18 godina na fakultet, a poslije završetka fakulteta činilo mi se da je jedino logično mjesto za početak poslovnog života Zagreb. Pošto sam slobodni umjetnik-glumica ne mogu raditi nigdje drugdje osim u Zagrebu jer jedino tu mogu raditi u tri, četiri ili pet kazališta i snimati povremeno što mi je potrebno za financijsko preživljavanje. U Rijeci ili bilo kojem drugom gradu osim Zagreba ne bi imala toliko opcija. To je jedan razlog , drugi je što mi nedostaje količina i raznovrsnost kulturne ponude i to osjetim čak i kad dođem na samo par dana. Treći razlog je najosobnije prirode, a taj je moj osjećaj da mi je osamnaest godina života u Rijeci sasvim dovoljno i jednostavno nemam potrebu vraćati se natrag. Rijeka je za mene samo uspomena i grad u kojem živi moja obitelj…
Uglavnom pored nemogućnosti vraćanja zbog posla u korijenu mog nevraćanja je nedostatak želje za istim.
Sanja Milardović