otvorenje izložbe: četvrtak, 19. veljače u 19 sati

Foto: Marijo Županov / Aksioma (lijevo), ljubaznošću umjetnika (desno)

Sara Bezovšek → je slovenska vizualna umjetnica koja djeluje na području internetske umjetnosti, eksperimentalnog filma i grafičkog dizajna. Njezinu umjetničku praksu obilježava reaproprijacija internetskih i pop-kulturnih materijala. Koristeći gust vizualni jezik referenci, oslanja se na kolektivnu maštu i konstruira angažirane narative koji su istodobno kritika i slavljenje izrazito zasićenih internetskih medijskih krajolika kojima svakodnevno navigiramo.

Dorijan Šiško → je slovenski intermedijski umjetnik i grafički dizajner čija se praksa proteže kroz područja videoigara, eksperimentalnih sučelja, prostornih instalacija, 3D grafike i digitalne umjetnosti. U svom radu istražuje spekulativne, post-digitalne, post-internet, eksperimentalne i kritičke aspekte umjetnosti i dizajna. Stvaranjem virtualnih vizualno-teorijskih svjetova, njegova djela istražuju teme poput rubnih digitalnih kultura, paralelnih stvarnosti, mračne strane interneta, alternativnih budućnosti čovječanstva i post-istine.

Njihova zajednička izložba Crna kutija je intermedijski projekt u formi videoigre i prostorne instalacije koji prikazuje kako algoritmi oblikuju ono što vidimo na internetu i kakve identitete pritom gradimo. Igrač istražuje „rastočen“ algoritamski sustav preporuka i ulazi u različite estetske i ideološke zone na internetu, koje danas često djeluju zbunjujuće zbog brzih političkih promjena i sudaranja različitih ideologija i uvjerenja. Budući da se ideje i identiteti na internetu najčešće izražavaju kroz estetiku (stilove, simbole i memove), igra koristi upravo te vizualne jezike kako bi objasnila kako se identiteti stvaraju, šire i transformiraju.

KLJUČNE RIJEČI: videoigra, instalacija, internet, memovi, ideologija, identitet

razgovor s umjetnicom / otvorenje izložbe: četvrtak, 19. ožujka u 19 / 20 sati

Foto: ljubaznošću umjetnice

Nika Rukavina → (1980.) je suvremena umjetnica iz Rijeke. Poznata je po interdisciplinarnom pristupu koji obuhvaća performans, instalaciju, video i skulpturu. U radu istražuje teme sustavne diskriminacije, rodnih uloga i psiholoških učinaka društvenih normi. Kroz čin fizičke izdržljivosti i elemente sudjelovanja publike, stvara snažnu kritiku društvenih očekivanja, osobito onih koja se nameću ženama. Izlagala je na međunarodnoj razini u Belgiji, Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i Italiji, a u Hrvatskoj je rad predstavljala u MSU Zagreb i MMSU Rijeka.

Kroz izložbu Knjiga nevidljivih utjecaja, umjetnica istražuje nevidljive, ali duboko ukorijenjene obrasce koji oblikuju žensko iskustvo od najranije dobi. Polazište izložbe su rečenice koje žene slušaju tijekom života – od onih „dobronamjernih“ do otvoreno nasilnih – poput: „To nije primjereno za djevojčicu“, „Šuti i trpi“, „Previše si muškobanjasta“, „Kad odrasteš, bit ćeš lijepa djevojka“. Te svakodnevne poruke oblikuju način na koji žene doživljavaju sebe, svoje tijelo i vlastitu vrijednost, često nesvjesno prihvaćajući nejednakosti i ograničenja koja im društvo nameće…

KLJUČNE RIJEČI: instalacija, performans, žensko iskustvo, video, participacija publike

otvorenje izložbe: četvrtak, 23. travnja u 19 sati
+ konferencija: 24. i 25. travnja

Foto: ljubaznošću kustosice

Manifestacija Moje, tvoje, naše u svom 21. izdanju fokusira se na našu stvarnost koju u pojedinim aspektima možemo opisati kao ‘budno sanjanje’. Naime, trenutna situacija naše stvarnosti odražava mnoga obilježja sna, u smislu neprekidnog tijeka nevjerojatnih slika i asocijacija, bilo da se radi o deepfakeovima, memeovima, dokumentarcima ili fragmentima post-internet vizualne kulture. Slike koje svakodnevno primamo dopiru do najskrivenijih kutaka nesvjesnog, povezujući intimne i osobne dimenzije s klišejima, strahovima, obmanama i kolektivnim ritualima. Ključno obilježje ovih slika jest to da dopiru do naše svijesti čak i prije nego što su im pripisane bilo kakve vrijednosti. To bi moglo objasniti fenomen brainrota, pojma nedavno skovanog za opis opsesivne zaokupljenosti sadržajem koji ćemo ubrzo zaboraviti.

Većinu ovih vizualnih proizvoda generiraju veliki modeli umjetne inteligencije. Danas je jasno da se ova tehnologija može u potpunosti pretvoriti u oružje masovne konfuzije, kao alat koji je – ako se već ne koristi izravno u primjeni dronova i drugih ratnih tehnologija – sposoban potpirivati ideološki rascjep.

Rezultat ove kolektivne psihoze jest ulazak u režim post-istine, svemir u kojem visoka vjerojatnost nailaska na lažnu vijest mijenja naš odnos prema samoj stvarnosti, udaljavajući se od ideje objektivnosti u korist potrage za umirujućim pričama i mitologijama. Je li moguće ove tokove snova pretvoriti u lucidne snove? Koja je stvarna uloga umjetne inteligencije u svemu tome?

Ova će se tema istraživati kroz radove na grupnoj izložbi The World is Sleepwalking talijanske kustosice Danijele Cotimbo, koja se u istraživanjima bavi problemima upotrebe novih tehnologija, te odnosom suvremene umjetnosti i umjetne inteligencije. Među planiranim umjetnicima je i Zach Blas →, cijenjeni suvremeni umjetnik, filmski autor i pisac čija praksa istražuje filozofije i imaginarije koji prožimaju računalne tehnologije i industrije koje ih oblikuju.

KLJUČNE RIJEČI: umjetna inteligencija, nove tehnologije, video, instalacija, deepfake, brainrot

razgovor s umjetnikom / otvorenje izložbe: četvrtak, 28. svibnja u 19 / 20 sati

Foto: Discogs (lijevo), ljubaznošću umjetnika (desno)

Ivan Marušić Klif → se svojim tridesetogodišnjim djelovanjem na hrvatskoj umjetničkoj sceni profilirao u jednog od značajnijih hrvatskih medijskih i eksperimentalnih umjetnika. Diplomirao je 1994. na Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu. Bavi se izradom kinetičkih, svjetlosnih i video instalacija, te povremeno performansom, a također radi s glazbom i zvukom u sklopu kazališnih, filmskih, televizijskih i glazbenih projekata. Izlagao je u Europi i SAD-u (Mapping festival, Ženeva; Ars Electronica, Linz; Kibla, Maribor; Kapelica Gallery, Ljubljana; Kunsthalle Exnergasse WUK, Beč …). U radu se bavi istraživanjem i razvojem kreativne metodologije i alata, poput sustava pokretnih kamera, wobbulatora, modificiranih televizora, ili vlastitog softvera za kontrolu navedenih uređaja.

Kroz projekt 64 portafona, Klif razvija fleksibilan sustav koji se može koristiti u različitim umjetničkim kontekstima i postati trajni alat za buduće projekte. Sustav se sastoji od 64 identične jedinice: ogoljenih ekrana montiranih na podesive mikrofonske stalke, povezanih s centralnom kontrolom i napajanjem. Ekrani se prilagođavaju novim nosačima, elektronika seli u nova kućišta, a svi se stalci povezuju na video matricu koja omogućuje slanje različitih sadržaja na svaki ekran. Time nastaju mogućnosti za kompleksne, sinkronizirane vizualne sekvence koje reagiraju na raspored ekrana u prostoru. Posebna pažnja posvećena je razvoju programa koji omogućuje takve manipulacije. Koristeći CRT ekrane – nekad sveprisutnu, danas zastarjelu tehnologiju – projekt se referira na McLuhanovu ideju da stariji mediji u umjetnosti dobivaju novu vrijednost…

KLJUČNE RIJEČI: prostorna instalacija, multimedija, video, zastarjela tehnologija

razgovor s umjetnikom / otvorenje izložbe: četvrtak, 10. rujna u 19 / 20 sati

Foto: Glorija Glam (lijevo), ljubaznošću umjetnika (desno)

Hrvoje Spudić → (1987., Zagreb) diplomirao je 2015. na Arhitektonskom fakultetu, gdje od 2017. radi kao asistent, a kasnije i docent na Kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje pri Katedri za arhitektonsko projektiranje. Djeluje u poljima različitih umjetničkih prostornih praksi kroz koje istražuje fenomene svjetla i zvuka, s posebnim naglaskom na tehnike i tehnologije analognog filma, fotografije i tiska. Od 2012. godine prezentira svoje umjetničke radove, istraživanja i kolaborativne projekte kroz performanse, projekcije, te više grupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Izložba Rotoprojektor predstavlja višegodišnji istraživački projekt koji propituje granice filmske projekcije i njezinu transformaciju u fizički prostor. Polazeći od mehaničkih principa i fizioloških fenomena poput paslike i perzistencije vida, projekt istražuje mogućnosti preobrazbe ravne filmske plohe u trodimenzionalni, beskonačni prostor svjetla – inspiriran idejom Cinéorame, filmskog eksperimenta izumitelja Raoula Grimoin-Sansona iz 1900. godine. Rad promatra film ne kao prozor u svijet, već kao prostornu i mehaničku pojavu: svjetlosni organizam koji pulsira između slike, stroja i pogleda…

KLJUČNE RIJEČI: film, eksperiment, projekcija, instalacija, analogna / digitalna tehnologija

razgovor s umjetnicima / otvorenje izložbe: četvrtak, 15. listopada u 19 / 20 sati

Foto: ljubaznošću umjetnika

Disnovation.org → je istraživački kolektiv osnovan u Parizu 2012. godine, a čine ga Maria Roszkowska (Poljska), Nicolas Maigret (Francuska) i Baruch Gottlieb (Kanada/Njemačka). Kolektiv spaja suvremenu umjetnost, istraživanje i hakerske prakse kako bi na kritičan način preveo složene eko-socijalne rasprave u operativne i provokativne umjetničke forme. Njihovi radovi funkcioniraju kao radikalni laboratorijski eksperimenti koji istražuju energiju, ekologiju i ekonomiju te djeluju kao katalizatori za promišljanje budućnosti koje odstupaju od dominantnih narativa. Njihove izložbe, knjige i video radovi postali su dio globalnog kulturnog pejzaža, potičući kritički dijalog na sjecištu umjetnosti, politike i znanosti. Dobitnici su prve nagrade za digitalnu umjetnost na Opline Prize (2021), nagrade WRO Biennale (2019) i nagrade za umjetničko-tehnološka istraživanja u Beču (2015). Radove su izlagali, izvodili i objavljivali diljem svijeta, a o njima su izvještavali mediji kao što su Forbes, Wired, Vice, Motherboard, Libération, Die Zeit, Arte TV, Hyperallergic, Le Temps, i drugi. Riječka je publika njihove radove mogla vidjeti na izložbama Svijet bez nas (Mali salon, 2017.) i Usijano more (Exportdrvo, 2020.).

Inspirirana srednjovjekovnim bestijarijima, izložba Bestijarij antropocena predstavlja prostornu instalaciju koja istražuje hibridna bića našeg vremena. Projekt je zamišljen kao polazni priručnik za promatranje, navigaciju i orijentaciju u sve umjetnijoj strukturi svijeta. Primjerci uključuju pse-robote, umjetnu travu, antena stabla, SARS-CoV-2, odrubljene planine, orlove koji se bore s dronovima, standardizirane banane i mnoge druge. Svaka od ovih vrsta simptom je brzo transformirajuće „post-prirodne“ ere u kojoj živimo. Često ih ne primjećujemo, ali ona se eksponencijalno šire i koegzistiraju s nama. Kroz ovu prostornu instalaciju, posjetitelji se uranjaju u svijet gdje prirodno i umjetno koegzistiraju, pozvani da promišljaju granice između tehnologije, okoliša i života te da prepoznaju kako ljudska djelovanja oblikuju novu „post-prirodnu“ realnost…

KLJUČNE RIJEČI: prostorna instalacija, antropocen, suvremena tehnologija, umjetna materija