Kazališna alternativa za neznalice

 

(povodom predstave Kriegspiel na Zoom festivalu, Rijeka, rujan 2012.)

 

Kroz stoljeća umjetničkog djelovanja, ovog ili onog tipa, pojavljivali su se najrazličitiji akteri te društvene prakse, s najrazličitijim idejama, konceptima, načinima izražavanja… Upisani oni s vremenom u kanon ili ostali van njega, pogotovo kada govorimo o onima čija je pojava predstavljala rez u odnosu na sve što je do tada nailazilo na pozitivan vrijednosni sud, ne možemo poreći da su svi oni unosili dinamiku u teorijske rasprave izazivajući polemike svojim djelima.

Jedan od takvih je bez sumnje i Damir Bartol Indoš, koji je iz ovdašnjeg pionira izvedbenih praksi obilježenih performansom, avangardnim, tjelesnim, zaumnim izrastao u živuću legendu hrvatske kazališne alternative. No, iako danas donekle institucionalno priznat, vjerojatno još uvijek mnogi gledatelji, pogotovo ako se prvi puta susreću s njegovim radom, po izlasku s predstave postavljaju (si) brojna pitanja na tragu preispitivanja tog rada.  Vox populi ne samo da ne bi bio jednoglasan, nego vjerojatno upravo dijametralno suprotan, i to na svim razinama, ne samo u okviru onog najbanalnijeg vrednovanja koja se svodi na opreku „sviđa mi se/ne sviđa mi se“. I upravo zato Indoš ima određenu, svoju publiku. No, on ne samo da nije, nego niti ne može biti mainstream, jer netko tko pojam predstave pogrdno određuje kao „nužno definirani cirkuski šou“ nastao kako bi opravdao dobivena sredstva,  kompromitirao bi cijelu svoju filozofiju kada bi počeo stvarati za široke mase.

Ono što dodatno „mistificira“ Damira Bartola Indoša i udaljava ga od masovnijeg i šaroliko (ne)potkovanog gledateljstva jest njegova performativna hermetičnost, u smislu otežane prevodivosti izvedbe, nemogućnosti uspostavljanja jasnijih odnosa na relaciji nje i svega onoga na čemu se ona bazira ako gledatelj nije unaprijed upoznat s važnijim referencama. S druge strane, pak, koliko god te izvedbe djelovale kaotično, samosvrhovito i izvan svakog sustava, one su zapravo duboko ukorijenjene u politički teatar te se bave onime što sam Indoš naziva „zaslužene teme“ i definira kao događaje iz svojega života koji u njemu sazrijevaju, u kojima provodi vrijeme i kojima onda svojim angažmanom pomogne da se odviju u smjeru konstrukcije. Još jedna od nezaobilaznih karakteristika Indoševa rada koju je važno osvijestiti i u kontekstu ove predstave jest njegova nepresušna energija i apsolutna  posvećenost vlastitom radu, od ideje do same izvedbe, za koju i sam priznaje da ga toliko snažno obuzme da je publika jedini faktor zbog kojega se vraća s tog  ‘tripa’.

Predstava Kriegspiel svojevrsna je simulacija istoimene inačice šaha (Igra rata, koju je osmislio istaknuti situacionist Guy Debord), u kojoj već uhodani tandem Ekstremnog muzičkog kazališta, Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, čine i autorski i izvedbeni tim. Ovo posljednje na sceni se i ne pokazuje kao najbolja odluka s obzirom na to da je zavidna energija i nevjerojatna predanost te uživljenost u izvedbu kojom zadivljuje Indoš, nešto čemu Vrvilo ipak ne može parirati, stvarajući očiti jaz između njegove autentičnosti i virtuoznosti s jedne strane i njezinog pokušaja istovjetne uvjerljivosti s druge.

Scenom dominiraju zanimljivi šahtofoni, Indošev izum koji predstavlja svojevrsni muzički stroj čije opruge izvođači koriste za stvaranje zvukova, a za koji je autor kasnije dobio čak i prvu nagradu na natječaju T-HT@MSU. Uz Indoševe izvedbene sposobnosti i originalnu scenografiju, predstavom jedinstvenom čine i efekti za koje su se pobrinuli hrvatski multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif i austrijski glazbenik Helge Hinteregger. Spomenuti dvojac, projekcijom slika i snimaka s kamera smještenih unutar šahtofona te proizvodnjom popratnih zvukova/glazbe, sjajno pridonosi cjelokupnosti izvedbe, čineći atmosferu kaosa rata još autentičnijom i omogućujući gledateljima da uživaju u tom multimedijalnom spektaklu bez obzira je li ih se i koliko predstava dojmila na drugim razinama.

Znajući da su „zaslužene teme“ nezaobilazan dio Indoševa autorskog pečata, ostaje još pronaći ključ u kojemu treba pročitati Kriegspiel. U tome zasigurno pomaže već i programska knjižica,  koja sadrži osnovne informacije o predstavi, nacrt polja u igri, tekst koji izvođači izgovaraju tijekom predstave (uglavnom latinski i sanskrtski palindromi) i, ono najvažnije, informaciju da njihova strateška igra stvara nove linije komunikacije između situacionističke teorije i umjetničke prakse tijekom boravka Living Theatrea u Parizu 60-ih godina prošlog stoljeća.

Dovoljno je poznavati već i ključne riječi koje se vežu uz rad situacionista i livingovaca kako bi postalo jasno da su, iako pripadaju prošlom stoljeću, zapravo aktualniji no ikad. Ne treba biti zagriženi politički kroničar za uočavanje ovog zanimljivog ponavljanja povijesnih obrazaca jer fenomene poput društva spektakla, sindikata i lijevih političkih partija koje su se prodale svjetskom kapitalizmu, ugnjetavanje radnika, studentske prosvjede i opći poziv na revoluciju, možda čak i intenzivnije, živimo i danas.

Unatoč brojnim godinama stvaranja, od Kugla glumišta, preko Grupe Kugla, pa sve do Parainstituta Indoš i DB Indoš – ekstremnog muzičkog kazališta, nakon (pa već i tijekom) kojih bi mnogi podlegli komercijalizaciji i repetitivnosti, Indoš i dalje ne iznevjerava sebe, a time ni one koji njegov rad cijene. Štoviše, svojim je likom i djelom, ustrajući na drugosti i autentičnosti, uspio iznjedriti svoju prepoznatljivu poetiku te od Indoševog izgraditi indoševski teatar.

 

Vesna Podgorac

(tekst je nastao u sklopu radionice “Medijska slika kazališta” koja se pod vodstvom Igora Ružića održala uz ovogodišnji Zoom festival)