Opušteno na sceni | Drugo More

Opušteno na sceni

(osvrt na predstavu Lost in space bečkog kolektiva United Sorry na Zoom festivalu 2012.)

Posljednja u tematskom bloku novog kazališta njemačkog govornog područja na riječkom Zoom festivalu, predstava je Lost in space. Na sceni Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku izveli su je nizozemski umjetnički duo Robert Steijn i Frans Poelstra, koji pod pseudonimima Dj Sorry i Mister United čine kolektiv United Sorry i trenutno djeluju u Beču.

Dok je Poelstra svoj kazališni rad započeo kao plesni koreograf i improvizator, Stejin je od kritičara i dramaturga postao performer, da bi se 2003. udružili kako bi kroz kazališne izvedbe, performanse, galerijske instalacije i community art zajednički stvarali, kako kažu, „platformu za promišljanje stvarnosti“. U njihovim izvedbama prevladava konceptualni minimalizam u kojem na ‘siromašnim’ scenama isključivo dominiraju njihova tijela, dok pjevanjem, plesom i dijaloškim umetcima pregovaraju sa stvarnošću, maštajući improvizirane paralelne ‘svemire’ pseudo-komedije, egzistencijalističkog propitivanja i apsurdističkih gesti temeljenih na slobodnim asocijacijama i „kreativnim halucinacijama“.

U Lost in space, na scenu bez pregrada, dekoracija ili slične „statike“ koja se ne uzima u ruke, postavljeno je nekoliko rekvizita: mikrofon, akustična i bas gitara, truba, posuda s vodom i dvije plahte. Nakon nekoliko uvodnih tonova na citri i parodične najave „I want to go home“, pri čem home zazvuči kao ohm mantra, dvojac kreće u opuštenu potragu za „domom“ kroz suigru koja će u maniri kazališnih minus postupaka, „plemenitog dilentatizma“ i, općenito, negacije gotovo svega „kazališnog“, stvoriti intimističku atmosferu užitka u zajedničkom bivanju, suradnji i komunikaciji.

Robert i Frans izvode set pjesmama i iskušavaju vlastitu rezonancu u novom „prostoru“. Kroz pjesme i dijaloge jednostavno tematiziraju osamljenost, prijateljstvo, umjetničko partnerstvo, prisutnost/odsutnost u odnosu, pojedinačne potrage za prostorom i putevima…osim toga postavljaju pitanja o smislu svojeg kolektivnog rada i motiva bavljenja kazalištem te time i vlastitog položaja u društvu.

Međusobno se prezentiraju i identificiraju: po tjelesnim mirisima koji bude svakakve asocijacije, zatim dijalozima u mraku („Govoreći o meni govoriš o sebi.“), pa do momenta performativne zamjene identiteta kad se, nakon parodične najave da će naći „dubok unutrašnji doživljaj“, svlače i kreću jedan prema drugome, kako bi metaforu ostvarili zamjenom odjeće. U izvedbi ostavljaju dio za improvizaciju: kad „sve postane otvoreno“, Robert priča i pjeva na mikrofon, dok Frans, poput jazz avangardista, buči trubom u pozadini. S mantrom „my heart is open“, Robert pokušava govoriti „iz srca“ naizgled nesputano pričajući o političkoj situaciji u Nizozemskoj i o smrti roditelja, kao da time oslobađa svoj unutrašnji svemir i njime ispunjava vanjski prostor.

Dok će dio publike njihovu izvedbu shvatiti kao primjer nevještosti i ‘običnosti’ performera koji forsiraju zabavu, drugima je dovoljno prepustiti se nepretencioznom zanimanju za tu dvojicu na sceni koji pokušavaju izvući „maksimum iz minimalizma“, iznevjeravajući pritom kazališna očekivanja kako bi zauzvrat ponudili vlastitu (priču o) bliskost(i). Za onoga tko je spreman, vrijedi citat: „it’s all about letting go“.