Tekst Francesce Boenzi

A long time ago, last night prepričava vrijeme kao neusmjeren tijek i otvoren kontekst, krhak i promjenjiv, te govori o spoznajnosti i pamćenju kao  savjesti vremena. Počevši s pretpostavkom da vrijeme nije mjerna jedinica ili linija koja slijedi tijek događaja, već prije stjecaj elemenata i iskustava koji ga čine  intimnom vježbom: neograničenim i vječno dijalektičkom. Henri Bergson uveo je koncepte stvarnog vremena i trajanja, a odbacivanjem pojma oprostorenog vremena kao slijeda statičkih i ponavljanih jedinica, sadašnjost postaje statusom svijesti, mjesto konvergencije prošlosti i budućnosti (Durée et simultanéité, 1922). Nešto slično onome što je Edmund Husserl izjavio o ideji životne svijesti kao implikaciji zadržavanja prošlosti i tenzije spram budućnosti (Vorlesungen zur Phänomenologie des inneren Zeitbewusstseins, 1893 – 1917).
Pored filozofskih ili literarnih referenci, vrijeme je poetski poimano kao kontekst i klupko u kojem se vrlo različita iskustva nesistematično akumuliraju.
U njegovom perpetualnom odvijanju moramo istražiti kulturalne i političke revolucionarne momente, osobna i intimna sjećanja, metodologije i istraživačke sheme. Vrijeme jest pamćenje i konicidira s našom poviješću.

U video radu Pasqualea Pennacchia i Marise Argentato naslovljenom A long time ago last night, 2007. – ispreplitanje različitih privremenih razina stvara snoliko putovanje kroz geološka razdoblja. Tisuće godina predočenih u u stjenovitim stratifikacijama Dolomita, crvena usijana magma koja izlazi iz zemlje ili stjenovita pustinja monumentalne doline. Kombinirajući snimke koje su sami umjetnici zabilježili u formatu super  8 sa sekvencama iz starih prirodnjačkih dokumentaraca, scena iz Tragača,  slavnog vesterna Johna Forda, i glazbe iz znanstvenofantastičnog filma  Dan kad je Zemlja stajala (1951), ovaj video opisuje vizionarski put istraživanja prošlosti toliko udaljene da ne može koincidirati i sudariti se s budućnošću.

Preklapanje različitih lingvističkih razina i supostojanje različitih kinematografskih citata  – vesterna i znanstveno-fantastičnog filma – određuju trenutačni crossover  između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, perceptivni procijep i kratki spoj. I dok pogled umjetnika analitički inzistira na detaljima slojeva stijena, svaka referentna točka čini se izgubljena   u beskonačnom produljenju čekanja.
Iznenadna pojava čovjeka koji trči unatraške vodi nas do točke u kojoj se prošlost i budućnost združuju u apstrakciji vremena “s otvorenim krajem”, koja izmiče egzaktnosti,  gdje od jedne do druge greške može proći jedna ili miljun godina.

Beskonačne vremenske razine postojanja sačinjavaju istraživanje izgubljenog vremena. Ulazeći duboko u osobnu povijest, voljno sjećanje – ritmizirano budnošću – premošćuje nevoljna buđenja svijesti  prouzročena neočekivanim događajima. A u poetskom prekrivanju prošlosti i sadašnjosti otvara se mogućnost za prolaske onkraj i za mijenjanje linije vremena, a posljedično i života i smrti.

Poznate povijesti i sjećanja, mjesta i domaće atmosfere, izgubljene naklonosti, igre iz djetinjstva, karakteriziraju radove Moire Ricci u terminima obnavljanja i ažuriranja. Kroz video radove, fotografije i performanse, umjetnica ustanovljava neprekinuti intimni dijalog s vlastitom prošlošću u pokušaju oživljavanja potonje. Nakon smrti svoje majke, umjetnica je započela work in progress 20.12.53 – 10.08.04 (2004-2006), seriju fotomontaža u koje smješta sebe, obučenu prema modi dotičnih godina, na stare obiteljske slike, do svoje majke. Umjetnica se prerušava, a u isto vrijeme svoju prisutnost u prošlosti čini očitom, slijedeći majku očima, okrećući vrat i izbjegavajući poglede drugih ljudi.
U seriji Loc. Collecchio 26 (2001) ona prikuplja fragmente vlastitog života još jednom ih oživljavajući; u malim kutijama rekonsturira sobe u svojoj kući – kuhinju, kupatilo, spavaću sobu i dnevni boravak. Smještajući slike namještaja i druge detalje u sve te slike na kojima ju je njena majka snimila kao dijete, umjetnica pokušava dati obnovljeni kontekst svojim sjećanjima. U video radovima  Amore mio ti amo (2001)  ona stvara obnovljenu verziju igre koje se igrala dok je bila dijete. Sakrila bi se u kupaonici, među masline, u šupu, i tamo izricala ljubavne rečenice ili izjave svom izmišljenom dečku, projicirajući prošlost u budućnost.

Pod snažnim utjecajem političke niti ili egzistencijalnog razočarenja, istraživanje Marie Adele Del Vecchio korača tragom definicije identiteta, kroz ponovno prisvajanje i ponovno iščitavanje – sve do osobne identifikacije – onih političkih i kulturalnih prevratnih točaka koje su oblikovale njezin anarhistički svjetonazor.

Stranice istrgnute iz knjiga – Niente di cui pentirmi (2007) – potcrtane i pune bilješki, postaju hitnost: osobna povijest koja se mora glasno deklarirati, anarhistička gesta subjekta koji se izdiže iz masa.  Signor dottore è molto bello da  parte vostra (2003) posuđuje svoj naziv iz petog paragrafa Minima Moralia Theodora Adorna. Knjiga je sirova refleksija rastvaranja otuđenog pojedinca, uvrijeđenog suvremenim društvom. Drvena klupa, obojana  u potpunosti crno, sažima značenje umjetničke staze koja se sučeljava s nelagodom, ciljajući k otkupljenju kroz afirmaciju i konačnu rekonstrukciju identiteta.
Radovi poput Miracle workers (2006), te portreti – Gaetano Bresci (2008) i Tina Modotti (2007) – u kojima umjetnica samu sebe portretira kao prepoznatljive i dobro poznate intelektualce, na tragu su intimnoga mapiranja pojedinca koji bez greške propituje, i koji je napet u pokušaju definiranja.

U najinitimnijoj i najskrivenijoj točki savjesti, u tom tkanju kulturnih, političkih i porodičnih sjećanja, umjetnici prisvajaju pravo na vlastitu povijest, odabirući najprikladnije elemente za rekonstrukciju novog ideniteta i novog univerzuma koji bi mogao biti njegova refleksija i njegova slika.

Francesca Boenzi