Svibanj/Lipanj 2011.

Razumijevanje suvremene umjetnosti u Hrvatskoj je ograničeno. Više je razloga zašto je tome tako, ali svakako je prvi problem školski sustav koji se u umjetnosti vrlo malo bavi formalnom i koncepcijskom razinom nego pretežno povijesnom perspektivom i nastoji učenicima prenijeti sustav kanoniziranih umjetnina. Suvremenošću se ne bavi. To je ključni problem koji dugoročno generira odsustvo interesa i razumijevanja suvremene umjetnosti. Naime, kako je još Bourdieu u svojim istraživanjima pokazao, edukacijski kapital, onaj koji stječemo kroz formalno obrazovanje, ključni je faktor koji određuje ukus. Nemoguće je nadomjestiti ovaj nedostatak drugim sredstvima, no moguće je na daleko manjoj skali djelovati na razvoju kulturnog kapitala, onoga kojega stječemo putem kulturnih institucija, samostalno ili kroz socijalne kontakte, te proširivati skupinu koju suvremena umjetnost zanima. Serija razgovora koja je pred nama izraz je jednog takvog nastojanja.

No, osim toga, ovom serijom razgovora želimo s umjetnicima koji već jesu dio naše povijesti  propitati svijest o povijesnosti, ući u razmatranje povijesno danih problema medija i društva, želimo utvrditi da li je suvremena umjetnost uopće suvremena, u smislu njezinog položaja u odnosu na sadašnjost, da li je simptomatična ili je nevidljiva pored drugih kulturnih pojava. Adorno je još 1969. godine napisao da je “očito da ništa što se odnosi na umjetnost više nije očito…ni njezin unutarnji život, ni njezin odnos prema svijetu, pa čak ni njezino pravo na postojanje…” Ova Adornova rečenica svojevrstan je lajtmotiv ovih razgovora.

Razgovori u okviru ovog programa odvijati će se tijekom svibnja i lipnja ove godine. U prvom valu razgovarat ćemo s četiri umjetnika koji su obilježili recentno umjetničko stvaralaštvo. Radi se o Goranu Petercolu, Fedoru Vučemiloviću, Daliboru Martinisu i Vladimiru Gudcu. Ove umjetnike smo odabrali ne samo zbog njihove iznimne karijere nego i zbog činjenice da svi predaju na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci čime doprinose stvaranju budućih generacija umjetnika  i   umjetničke publike.