Otvoreni razgovor održat će se u četvrtak, 11. prosinca 2014. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci s početkom u 16 sati. Razgovor moderira Davor Mišković, a uvodna izlaganja održat će Oliver Frljić i Emina Bužinkić.
Sustav azila u Republici Hrvatskoj nastao je i razvio se kao rezultat prilagodbe hrvatskog zakonodavnog i institucionalnog okvira instrumentima međunarodnog izbjegličkog i humanitarnog prava radi priznanja i zaštite izbjeglica koji u Hrvatskoj zatraže utočište.
Dva najvažnija instrumenta koja su i danas temeljne konvencije jesu Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine (tzv. Ženevska konvencija) i pripadajući joj Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine.
Republika Hrvatska od 1991. potpisnica je Konvencije i Protokola te je time obvezna pružiti zaštitu izbjeglicama na svojem teritoriju. Raseljene i izbjegle osobe prinuđene su i češće izravno prisiljene priliku za goli opstanak i za bolji, stabilniji, sigurniji život potražiti izvan svog mjesta rođenja i prebivanja. Ugrozi raznih vrsta, bilo da se radi o političkoj situaciji, vojnom konfliktu, međuetničkim i međureligijskim sukobima, općem stanju nesigurnosti ili promjenama u prirodnom okolišu u mjestu obitavanja, utječu na odluke zbog kojih su ljudi uglavnom prinuđeni ili prisiljeni pobjeći iz vlastitih domova.
U Hrvatskoj je u posljednjih deset godina zaštitu potražilo 4.668 izbjeglica. Zaštitu je dobila 131 osoba. Oni dolaze iz Afganistana, Irana, Iraka, Pakistana, Sudana, Somalije, Eritreje, Sirije, Konga, Nigerije i drugih zemalja. Danas se susreću s brojnim poteškoćama u integraciji, od nepoznavanja jezika, krute administracije, preko teškog ulaska u obrazovni sustav i gotovo nemogućeg zapošljavanja, do poteškoća u ostvarivanju prava na odgovarajući smještaj, druga socijalna prava i zdravstvenu njegu. Među izbjeglicama ima djece bez pratnje roditelja, žena, žrtava mučenja i osoba kojima su nanijete teške povrede ljudskih prava.
Babi Badalov, Can I not think? ( 2011)
Hrvatsko društvo nije osobito senzibilizirano za integraciju izbjeglica što se pokazuje na formalnoj razini kroz procedure koje otežavaju status izbjeglica pa do samog prihvaćanja u zajednicama u kojima se nalaze. Socijalne i kulturne razlike stratificiraju hrvatsko društvo na slojeve između kojih nema solidarnosti i razumijevanja. Izbjeglice iz udaljenih krajeva predstavljaju zaseban sloj stanovništva čija je socijalna distanca od drugih slojeva društva potencirana socio-kulturnim razlikama i nepostojanjem mreže socijalnih odnosa razvijenih po rodbinskim, teritorijalnim, profesionalnim vezama. U tom smislu njihova integracija u društvo je otežana i potreban je poseban angažman kako bi se stvorili uvjeti u kojima je moguća socijalna integracija.
Umjetnička produkcija jedna je od onih aktivnosti koja je načelno otvorena prema svim socijalnim skupinama i koja može imati integrativnu i kohezivnu ulogu u društvu. No, to je tek načelna opaska i više govori o potencijalu nego o stvarnom stanju jer umjetnost, unatoč univerzalnim elementima, razvija jezik unutar određene zajednice i odnosi se prema toj zajednici, distribuira se specifičnim kanalima koji postavljaju određene prepreke samom ulasku publike, od konvencija ponašanja i razumijevanja pa do jednostavnih komercijalnih mehanizama poput karata. Umjetnost, dakle, sama po sebi ne doprinosi integraciji ni jedne društvene skupine, osim u iznimnim slučajevima, i potrebno je razvijati posebne mehanizme da bi se ostvario integrativni potencijal umjetničke prakse.
Sam čin prisilnog odlaska iz zajednice i kulture u kojoj su formirani i kojoj pripadaju, predstavlja izbjeglicama osobnu traumu i zahtjeva od njih prilagodbu na nove životne uvjete. Upravo moment prevladavanja traume i prilagođavanja novoj situaciji otvara prostor za uključivanje umjetničke zajednice u život izbjeglica. Ovaj prostor umjetnička zajednica može iskoristiti na različite načine koji nisu nužno pozitivni po sam život izbjeglica. Naime, umjetnost često teži izraziti određenu napetost, elaborirati problem i u toj elaboraciji svi sudionici postaju materijal, sredstvo izražavanja ideje. U tom postupku materijal može biti oštećen, što naravno ne šteti umjetničkom izrazu, ali može ostaviti neugodne posljedice na uključene, u ovom slučaju iznimno osjetljive ljude.
Zbog toga otvaramo raspravu o odnosu umjetničke zajednice i mogućnostima integracije izbjeglica kroz umjetničko djelovanje na kojoj će sudjelovati 40-tak izbjeglica, tražitelja azila u Hrvatskoj, od kojih su neki i sudjelovali u umjetničkim projektima hrvatskih umjetnika.
