Chris Maker: Bitka za deset milijuna, 1970., isječak iz filma © Slon-Iskra

Sedamnaesto izdanje manifestacije Moje, tvoje, naše stavlja u fokus temu šećera, koja će se promatrati kroz grupnu izložbu Šećer s istoka mađarskog kustosa Ferenca Grófa, te dvodnevnu hibridnu konferenciju za čiji je program zadužen riječki umjetnički kolektiv Fokus grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović).

NOVO: pridružite nam se u četvrtak 21. i 28. travnja u 18 sati na vođenim turama kroz izložbu Šećer s istoka! → više

 

Gorko-slatka povijest industrije šećera poticala je globalizaciju od vremena atlantskog trgovačkog trokuta, preko kontinentalne blokade i francusko-britanskog gospodarskog rata iz Napoleonovog vremena, pa sve do modernih neoliberalnih ratova. U Europi se ovaj zaslađivač pojavio u vrijeme križarskih ratova, a prije otprilike 200 godina, šećerna repa uzgojena u Europi postala je ozbiljan konkurent uvoznoj šećernoj trsci. Od tada je europska industrija šećera, kao i njegova cjelokupna potrošnja, doživjela ogroman procvat.

Austro-Ugarska je u Rijeci polovicom 18. stoljeća otvorila Rafineriju šećera, koja je imala monopol na tržištu carstva, čime je i naš mali periferni grad smješten u globalne tokove kapitala, postajući ujedno i suučesnikom u generiranju mračnih procesa tadašnje industrijske proizvodnje, poput prisilnog rada.

Otvorenje izložbe Šećer s istoka
Foto: Tanja Kanazir / Drugo more (Flickr galerija)

Danas, radno intenzivna proizvodnja, u kojoj su mehanizacija i tehnologija ekstrakcije limitirane, pomiče fokus na proizvodnju natrag u zemlje poput Brazila i Indije, tamo gdje je radna snaga „jeftinija“, dok se rad u proizvodnji i dalje odvija u teškim uvjetima. U današnje vrijeme, proizvođači šećera su internacionalne kompanije koje dominiraju tržištem, a brojne lokalne tvornice šećera su zatvorene, pa su tako i u Hrvatskoj prošle godine zatvorene dvije od ukupno tri postojeće šećerane, i pitanje je kakva će sudbina zadesiti zadnju preostalu hrvatsku šećeranu u Županji.

Konferencija Šećer posvuda
Foto: Tanja Kanazir / Drugo more (Flickr galerija)

Kroz prizmu šećera može se promatrati povijest raznovrsnih društvenih fenomena i prevrati u procesima globalizacije još od prve industrijske revolucije, kada se proizvodnja i trgovina šećernom trskom zasnivala na imperijalizmu, kolonijalizmu i robovskom radu, do danas kada pratimo promjene u suvremenom globalnom svijetu, ali i lokalno prateći uništene tvornice u istočnoj Europi i Hrvatskoj.

Prilog s otvorenja izložbe Šečer s istoka (Moja Rijeka)

 

MOJE, TVOJE, NAŠE: ŠEĆER

☛ Filodrammatica, Korzo 28/1, Rijeka

  
IZLOŽBA
31. 3. – 29. 4. 2022.

 
Šećer s istoka

 

OTVORENJE IZLOŽBE:
četvrtak, 31. ožujak, od 18 sati

RADNO VRIJEME GALERIJE:
pon-sub od 16 do 20 sati

 

IZLAŽU:

Ludovic Bernhardt / FR | Luz Blanco / FR
Graciela Carnevale / AR | Samuel Ferretto / FR
Thibaut Gauthier / FR | Ferenc Gróf
Fokus Grupa / HR | Chris Marker / FR
Kyo Kim / FR/KR | Matteo Locci / IT
Ilona Németh / SK | Anna Ponchon / FR

 

KUSTOS:

Ferenc Gróf

 

PREDSTAVLJENI RADOVI:

Ferenc Gróf

From plants to plantations, from plantations to plants, 2020.

– digitalni tisak, različite dimenzije, ljubaznošću umjetnika.

Ferenc Gróf, From plants to plantations, from plantations to plants Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Kao alternativa kustoskom uvodu, istraživanje za potrebe izložbe Šećer s istoka započelo je kartom svijeta. Karta o dvjema biljkama, šećernoj trsci i šećernoj repi, o njihovoj ulozi u povijesti ropstva i naslijeđu plantažnog gospodarstva. Dijagram prati fluktuaciju cijena šećera od 17. stoljeća, naglašavajući bitne trenutke u povijesti industrije šećera i ključne točke za ovu izložbu.

Ferenc Gróf (1972., Pécs, Mađarska) diplomirao je na Mađarskom sveučilištu za umjetnost u Budimpešti. Od 2012. predaje na École Nationale Supérieure d’Art (ENSA) u Bourgesu u Francuskoj. U radu se bavi ideološkim tragovima na sjecištu grafičkog dizajna i prostornih iskustava. Jedan je od osnivača pariške zadruge Société Réaliste (2004.) koja se bavi pitanjima suvremenih političkih reprezentacija, ideološkog oblikovanja i intervencija temeljenih na tekstu. Radovi Société Réaliste bili su uključeni u brojne grupne izložbe i bijenala u Šangaju, 2012., Lyonu, 2009. i Istanbulu, 2009. godine. Budući da je od 2015. godine Société Réaliste u mirovanju, Ferenc Gróf nastavlja svoj rad kao samostalni umjetnik. Među novijim samostalnim izložbama ubrajaju se Without Index (Muzej Kiscelli, Budimpešta, 2016.), X with a dot below (Galerija acb / OFF Biennale, Budimpešta, 2017.) i or firing of a red star alert (Galerija acb, Budimpešta, 2018.), Anxiocene (Les moulins de Paillard, Poncé-sur-le-Loir, Francuska, 2019.), i Concrete time (Isbn books+gallery, Budimpešta). Gróf živi i radi u Parizu.

Kyo Kim

Sugar Ballistic, 2020.

– sito i digitalni tisak, 13,5 x 21 cm, 96 stranica, ljubaznošću umjetnika

Kyo Kim, Sugar Ballistic Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Sugar Ballistic je tiskana publikacija ručno pisanog rada u kojem se povezuju spekulacije na sjecištu povijesnih činjenica i suvremenih fenomena u svrhu pronalaženja alternativnih perspektiva o šećeru kao transformativnom elementu ekonomske i političke logike.

Kyo Kim (1991., Daegu, Južna Koreja) trenutno živi i radi u Francuskoj. Studirao je psihologiju prije nego što se pridružio ENSA Bourges. U radovima se bavi pitanjima digitalne i fizičke suverenosti na temelju kvantitativnih procjena i tehnologija. Njegove umjetničke prakse temelje su na video i pisanim formama. Sudjelovao na kolektivnoj izložbi u EP7 u Parizu i na Wrong Biennaleu u suradnji s kustoskom skupinom Emotional Interfaces, 2020., te na File Festivalu u Brazilu, São Paulo, 2020.

Ludovic Bernhardt

Igra kaosa, 2020.

– digitalni tisak na papiru, stol od šperploče, svjetla, ljubaznošću umjetnika.

Ludovic Bernhardt, Igra kaosa Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Igra kaosa je kaotična stolna igra (koja se ne igra) o haićanskoj revoluciji koja je trajala od 1791. do 1804. godine. Santo Domingo / Haiti je bio jedan od vodećih svjetskih proizvođača šećerne trske u 18. stoljeću, postavši glavno odredište trgovine robljem u francuskom kolonijalnom carstvu. Takozvani otoci šećera bili su uglavnom mjesta poljoprivredne proizvodnje. Otočne geografske karakteristike ovih otoka omogućile su kolonizatorima kvazi-potpunu kontrolu nad robovskom populacijom. Haićanska revolucija 1791-1804 bila je prva uspješna pobuna robova u osvit modernog doba i dovela je do stvaranja republike (Haiti). U radu Igra kaosa, pobuna robova uključenih u proizvodnju šećera označena je ludo-kartografskim eksperimentom: rad se temelji na poremećenju grafičkih i geografskih kodova kao “kartografija kaosa” za stratešku društvenu igru ​​u nastajanju. Događaji, okolnosti i robovi koji su pokrenuli ovu revoluciju predstavljeni su pomoću ikona, tekstova i pijuna. Ova kaotična igra-instalacija dočarava svijet u previranju, jedinstveni politički događaj u povijesti, ali i manipulativni odmak od igre u smislu manipulacije svijetom u smanjenoj skali. Instalacija bi uskoro trebala biti prilagođena da postane prava društvena igra s pravilima i igračima.

Ludovic Bernhardt (1975., Saint-Germain-en-Laye, Francuska) je umjetnik i pisac. Diplomirao je na Le Fresnoy – Studio national des arts contemporains i školi primijenjenih umjetnosti Duperré. Trenutno živi i radi u Parizu, nakon što je šest godina živio u Istanbulu. Kroz instalacije i eksperimentalnu književnost propituje određene „simptome“ sadašnjice, dekonstruirajući skup kartografija temeljenih na manipulaciji političkim identifikacijskim znakovima. Predstavlja ga galerija SANATORIUM u Istanbulu. Sudjelovao je na nekoliko izložbi i umjetničkih sajmova u Francuskoj, Turskoj, Austriji, Poljskoj, Indiji, Švicarskoj, Portugalu, Kini i Grčkoj, a sudjelovao je i u kuriranju izložbi Hyphologie i Fragments of a Hologram Rose u Istanbulu. Ludovic Bernhardt je također intenzivno surađivao s umjetničkim prostorom Plateforme u Parizu. Autor je knjiga Work Bitch u izdanju Editions Jou i Reactor 3 (Fukushima) u izdanju LansKine.

Graciela Carnevale

Tucumán Arde, 1968. / 2020.

– plakati i arhivske fotografije, 450 x 360 cm, izbor iz arhive Graciele Carnevale na archivosenuso.org, ljubaznošću umjetnice.

Graciela Carnevale, Tucumán Arde Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges

Nakon što je vojna vlada odlučila zatvoriti tvornice šećera u Tucumánu 1968. godine, stanovništvo je dovedeno do siromaštva i gladi. Grupo de Arte de Vanguardia, skupina umjetnika i intelektualaca u kojoj su, između ostalih, bili María Teresa Gramuglio, Nicolás Rosa, Juan Pablo Renzi, León Ferrari, Roberto Jacoby, Norberto Puzzolo i Graciela Carnevale, osmislila je projekt Tucumán Arde za CGTA (Confederación General del Trabajo de los Argentinos, Opća konfederacija argentinskog rada) kao intervenciju u masovnoj komunikaciji, generirajući kontrainformacije o situaciji u Tucumánu koje su se suprotstavljale onima koje su dolazile od argentinske diktature, u vremenu dok su političke stranke, obrazovna politika i masovni mediji bili strogo kontrolirani i cenzurirani od strane vlade. U okviru Prvog bijenala avangardne umjetnosti (1ª Bienal de Arte de Vanguardia) 1968. godine, grupa je osmislila izolirane akcije koje su formirale ukupnu kampanju, a koja je prošla nezapaženo do svoje konačne manifestacije. Grafiti i naljepnice Tucumán Arde (Tucumán gori) bili su postavljeni po cijelom gradu, a istovremeno su pojedini umjetnici doputovali u Tucumán kako bi istražili i dokumentirali uvjete i iskustva radnika. Dokumentacija je bila dio izložbe koju je posjetilo 3000 ljudi. (Izvor: arte-util.org) Za potrebe izložbe Šećer s Istoka, Graciela Carnevale je u suradnji s kustosom radila na privremenoj zidnoj instalaciji temeljenoj na njezinoj arhivi – archivosenuso.org.

Graciela Carnevale (1942., Marcos Juárez, Argentina) živi i radi u Rosariju u Argentini. Diplomirala je na Školi likovnih umjetnosti Nacionalnog sveučilišta Rosario 1964. godine, gdje je radila na fakultetu od 1985. do 2009. Godine 1965. uključila se u Grupo de Arte de Vanguardia de Rosario (GVR), grupu koja je uvela radikalne promjene u lokalnu umjetničku scenu. S ovim mladim umjetnicima Carnevale je sudjelovala na raznim izložbama, kao što su: Rosario 67, Primary Structures II., OPNI i El Arte por el Aire. Grupa je uspostavila Ciclo de Arte Experimental, niz izložbi organiziranih svaka dva tjedna u razdoblju od svibnja do listopada 1968. U sklopu toga, Carnevale je organizirala Acción del encierro (akciju zaključavanja), u kojoj su pojedinci koji su prisustvovali otvaranju izložbe bili zaključani u galeriji više od sat vremena, a jedini način da se oslobode umjetničkog djela bilo je razbijanje prozora galerije. Carnevale i GVR su 1968. godine zajedno s umjetnicima iz Buenos Airesa organizirali Tucumán Arde, a 1969. godine GVR se raspao. Carnevale se vratila umjetničkoj produkciji 1994., kada se pridružila Grupo Patrimonio. Od 2003. s umjetnikom Maurom Machadom vodila je alternativni prostor El Levante i sudjelovala na nekoliko izložbi kao što su Radical Women: Latin American Art, 1960–1985, Hammer Museum, Los Angeles; Brooklyn Museum, New York ; Pinacoteca, São Paulo, 2017.–2018. i Documenta, Kassel, 2007.

Chris Marker

Bitka za deset milijuna, 1970.

– video, 58 min, © Slon-Iskra.

Chris Marker, Bitka za deset milijunaIsječak iz filma © Slon-Iskra

“Samokritičnom” govoru Fidela Castra od 26. srpnja 1970. prethodi analiza ove povijesne godine za Kubu. Nekoliko mjeseci ranije, Castro je apelirao na kubanski narod da udruži svoje napore kako bi udvostručio žetvu šećerne trske – s ciljem proizvodnje 10 milijuna tona šećera – kao jedini način da se zaustavi katastrofalni pad kubanskog gospodarstva. Kao što je vidljivo u povijesnom dokumentarcu Chrisa Markera o ekonomskoj bitci koju je pokrenuo Castro, cilj nije postignut unatoč sveopćoj mobilizaciji.

Suredatelj: Valérie Mayoux; Produkcijske kompanije: KG Productions, SLON – Société pour le lancement des oeuvres nouvelles (Brussels), ICAIC – Instituto Cubano del Arte e Industria Cinematográficos, RTBF – Radio Télévision Belge Francophone; Direktor fotografije: Santiago Alvarez; Inženjer zvuka: Jean-François Chevalier; Skladatelj originalne glazbe: Leo Brouwer; Montaža: Jacqueline Meppiel; Naratori: Georges Kiejman, Edouard Luntz.

Christian Bouche-Villeneuve, poznat kao Chris Marker (1921. – 2012., Francuska), bio je francuski redatelj, pisac, ilustrator, prevoditelj, fotograf, urednik, filozof, esejist, kritičar, pjesnik i producent. Osobito je poznat po svojim glavnim filmovima: Les statues meurent aussi (Kipovi također umiru, 1953., s Alainom Resnaisom), La Jetée (Pristanište, 1962.), Le Joli Mai (1963.), Le Fond de l’Air est Rouge (Osmijeh bez mačke, 1977.), Sans Soleil (1983.).

Ferenc Gróf

Šećerni kod, 2020.

– originalne litografije Honoréa Daumiera i digitalni tisak, 100 x 70 cm

Ferenc Gróf, Honoré Daumier - Sugar Code, detalj Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Honoré Daumier (1808. – 1879.) bio je francuski grafičar, karikaturist, slikar i kipar koji je u svojim djelima komentirao društveni i politički život u Francuskoj tijekom 19. stoljeća. Plodan crtač, autor više od četiri tisuće litografija, najpoznatiji je po svojim karikaturama. Predstavljena serija objavljena je u satiričnom časopisu Le Charivari 1839. godine. U pozadini: stranice dekreta Code Noir (1724.), kojim se uređivalo ropstvo u Francuskom carstvu, pretapaju se s crvenom bojom službenog pečata Carske knjižnice, kako bi se kontekstualizirao vulgarni rasizam ove serije.

Tekstovi ispod karikatura u prilagođenom prijevodu glase:

— Neću ti reći da odeš kvragu… šećeru! Reći ću ti: idi se kuhaj!, 8. rujna 1839.

— Gospodaru, ne mogu više raditi s trskom!… dok Francuzi jedu šećer od repe, ja sam se ugojio, ne mogu se ni pomaknuti, 12. rujna 1839.

— Ovdje možemo vidjeti veliku borbu, kojom, kao što se može vjerovati, zapovijeda general Croque Betterave! [fr. betterave: repa] To neće ući u povijesni muzej u Versaillesu, ali moguće je uočiti određenu sličnost s bitkom kod Canne [fr. canne: trska], 20. rujna 1839. 

Samuel Ferretto

Feitos de Açucar, 2020.

– A5 digitalni tisak, presavijeni, bioplastika i šećerna slova, ljubaznošću umjetnika.

Samuel Ferretto Feitos de Açucar Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Feitos de Açucar govori o transformaciji šećera i kako je on postao bitan resurs u Brazilu. Promatranje metamorfoze šećera u bioetanol otvara nekoliko političkih, ekonomskih i ekoloških pitanja.

Samuel Ferretto (1995., Pariz, Francuska) diplomirao je na školi za primijenjenu umjetnost u Duperréu i trenutno studira na ENSA Bourges. U radu istražuje transmutaciju boje, na različite načine eksperimentirajući s tim procesom. Kroz slikarstvo istražuje temu slučajnosti, spajajući “kuhanje” i “znanost”. Njegovi su radovi bili dijelom izložbi kao što su Salon Réalités Nouvelles (Parc Floral of Paris, 2018.), Format de poche (Galerija Abstract project, Pariz, 2018.) i Solitude Sidérale (Galerija Poteaux d’angle, Bourges, 2020.).

Anna Ponchon

I like my CEO as I like my sugar, white and refined, 2020.

– A4 brošura, digitalni tisak, 36 stranica, ljubaznošću umjetnice.

Anna Ponchon I like my CEO as I like my sugar, white and refined Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

I like my CEO as I like my sugar, white and refined je izdavački projekt koji koristi kodove obrazovne web stranice s otvorenim pristupom combiendesucres.fr. Rad ima za cilj pokazati apsurdne ekonomske razlike među različitim akterima u industriji šećera, od vrha do dna, kao i sveprožimajuću prisutnost lobija šećera na lokalnoj i međunarodnoj razini. U prostoru ove publikacije novac više ne postoji, sve se pretvara u šećer kao primitivno sredstvo razmjene.

Anna Ponchon (1996., Pariz, Francuska) pohađa diplomski studij likovnih umjetnosti na ENSA Bourges. Polazeći od rastuće osobne arhive, zanimaju je odnosi koje imamo sa slikama i njihova moć zavođenja koju imaju nad nama. Čin okupljanja jedan je od njezinih privilegiranih alata.

Ilona Németh

Eastern Sugar: Videi, 2017.-2022.

– u suradnji s Cukru production, višekanalna video instalacija, ljubaznošću umjetnice.

Ilona Németh , Eastern Sugar: ArchiveFoto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Videi sintetiziraju istraživanje Ilone Németh o povijesti i postupnom nestanku slovačke industrije šećera. Između 2017. i 2022. godine, umjetnica i njezini suradnici intervjuirali su važne dionike slovačke industrije šećera, uz pažljivo mapiranje i snimanje nekadašnjih mjesta proizvodnje. Ovaj dio projekta Eastern Sugar povezuje iskaze ključnih figura, ocrtavajući njihove pojedinačne uloge tijekom najnovijih procesa transformacije koji su utjecali na same temelje trgovine i proizvodnje šećera.

Ilona Németh (1963., Dunajská Streda, Slovačka) je umjetnica, profesorica i kustosica sa sjedištem u Slovačkoj. Njezina je umjetnička praksa potraga za ravnotežom između osobnog iskustva odrastanja u zemlji obilježenoj obiljem političkih previranja i univerzalne povijesti zemalja istočnog bloka tijekom tranzicijskog razdoblja od 1990. do danas. Bila je profesorica, voditeljica Studija IN, i voditeljica međunarodnog obrazovnog programa Open Studio na Odsjeku intermedije na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi od 2014. do 2019. godine. Izlagala je na brojnim izložbama, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Njezin projekt Eastern Sugar predstavljen je u Kunsthalle Bratislava 2018. godine. Samostalne izložbe imala je, između ostalog, u Bratislavi, Pragu, Budimpešti, Beču, Helsinkiju, Rimu. Predstavljala je Slovačku (zajedno s J. Suruvkom) na 49. Venecijanskom bijenalu 2001. godine. Bila je jedna od kustosica serije izložbi Private Nationalism u 6 zemalja (2014.–2015.); Universal Hospitality 1., 2016., Beč, Austrija i Prag, Češka Republika, 2017. Trenutno radi na međunarodnom izložbenom i istraživačkom projektu Eastern Sugar uz potporu programa Creative Europe. → https://www.ilonanemeth.sk

Matteo Locci

I’d like to build the town a font #2, 2022.

– video, 3’19”, bez zvuka; i mapa, izrezani papir i korištene inzulinske igle prijatelja dijabetičara, 33×45 cm, ljubaznošću umjetnika.

Matteo Locci I’d like to build the town a font #0 Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Coca-Cola je prvi put poslužena 8. svibnja 1886. godine u ljekarni Jacob’s Pharmacy u Atlanti, gdje se to smećkasto sirupasto piće moglo kupiti po fiksnoj cijeni od samo 5 centi. Izumitelj ovog pića, John Stith Pemberton, odrastao je u Rimu u američkoj saveznoj državi Georgiji. Ipak, vječni grad Rim također je ostavio značajan trag u povijesti Coca-Cole. Reklama „Hilltop“, koja se smatra najomiljenijom i najutjecajnijom reklamom u povijesti televizije, nije snimljena u Georgiji ili Kaliforniji, već na jednom brdu u ruralnoj okolici sjeverno od talijanskog glavnog grada Rima. Točnije, u mjestu Manziana, gdje su 1971. godine ljudi iz cijelog svijeta otpjevali poznati jingle o ljubavi i harmoniji:

I’d like to teach the world to sing

In perfect harmony

I’d like to buy the world a Coke

And keep it company

Međutim, nisu ga baš otpjevali; kako su rijetki među njima znali engleski, koristili su lip sync. Tvrtka Coca-Cola planirala je snimanje tog remek-djela u Doveru u Velikoj Britaniji, no plan je pokvarila višednevna kiša. U potrazi za boljim vremenom, snimateljska ekipa se prebacila u Rim, bez pjevača i glumaca, koje su pronašli među slučajnim prolaznicima i turistima na rimskim ulicama. Unatoč nepobitnoj važnosti, stanovnici Manziane nisu svjesni svoje središnje uloge u povijesti oglašavanja. Nitko zapravo ne zna gdje je video snimljen, a čini se da nikoga nije ni briga. Poznat je jedino podatak da se cijela ekipa u jednom danu sastala u Manziani i odatle krenula prema mjestu koje će uskoro postati poznati „Hilltop“, vjerojatno sastavljen od tri različite lokacije: jedna u Rimu, jedna svakako u Manziani, i jedna negdje drugdje. Izložene karte dio su dugoročnog projekta, sa službenom podrškom ili bez nje, čiji je cilj iscrpiti stanovnike Manziane neumornim brendiranjem Coca-Cole i koji će, po mogućnosti, potaknuti neki oblik inzulinskog protesta među stanovnicima mjesta. Pedeset godina nakon originalnog snimanja, prijedlozi za izložbu i novo uprizorenje reklame čekaju na stolovima nekolicine direktora marketinga Coca-Cole, do kojih sam uspio doći zahvaljujući iznevjerenom prijatelju koji radi u europskom sjedištu Coca-Cole u Madridu.

Matteo Locci (1986., Rim, Italija) je multimedijski umjetnik s dizajnerskim iskustvom. Diplomirao je 2013. godine na arhitektonskom fakultetu na Sveučilištu Roma Tre. Trenutno završava Diplôme Supérieur de Recherche en Art na EESI i ENSA. Smješten na sjecištima popularne povijesti, umjetnosti, aktivizma i performansa, njegov rad ističe promjenjive odnose između moći, tehničkih slika i sudjelovanja, s fokusom na načine na koje se pažnja pokreće, proizvodi, cirkulira i nestaje u neoliberalnom participativnom upravljanju. Potaknut pojmom ometanja u ekonomiji pažnje, bavi se analiziranjem neurološke implikacije vrtloga ovisnosti koji se temelji na dopaminu, istražujući različite oblike postojećih percepcija koje počivaju na nepažnji. Većinu svojih istraživanja provodi u suradnji i zahvaljujući interdisciplinarnom kolektivu ATI suffix, čiji je suosnivač. Istraživanja ovog kolektiva polaze od razumijevanja i ukazivanja na doprinos svakog aktera koji sudjeluje u izgradnji grada. Odbijaju djelovati u urbanoj sredini u okviru logike koja već vlada gradom, zbog čega se svojim istraživanjima „ubacuju“ poput trojanskog konja kako bi, kao faktor neravnoteže, dekodirali, isprovocirali i razbili unaprijed utvrđena uvjerenja. Tijekom godina, grupa je predstavljala svoje radove u brojnim međunarodnim muzejima i manifestacijama, među kojima su: Frac Orleans, JoanneumMuseum, Venecijansk bijenale arhitekture, Venice Architecture Biennale, Istanbulski bijenale dizajna, Istanbul Modern, Columbia University StudioX, itd. → https://www.atisuffix.net/ 

Fokus Grupa

Vedute iz palače Tršćansko-riječke privilegirane kompanije, 2020.

– tapete, tekst, ljubaznošću umjetnika.

Fokus Grupa Vedute iz palače Trščansko-riječke privilegirane kompanije Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

U najstarijoj austrougarskoj šećerani, otvorenoj sredinom 18. stoljeća u Rijeci, niz slikarija „idealiziranih“ krajolika – djela nepoznatih autora – uključuje i prikaze robova. Takozvane Vedute ideate rijedak su prikaz rasiziranog robovskog rada u Austro-Ugarskom Carstvu, koji ukazuje na nevidljivi rad koji je omogućio industrijsku proizvodnju šećera i učinio vidljivima odnose Austro-Ugarskog Carstva, a time i perifernog lučkog grada Rijeke, s globalnim tokvima kapitala i povijesti kolonijalizma. Oslanjajući se na knjigu Race and the Yugoslav Region, Postsocialist, Post-conflict, Postcolonial? autorice Catherine Baker, Fokus Grupa promatra činjenicu da se reprezentaciji ropstva nije pristupilo kritički, dok se pritom ustrajava na ogorčenosti zbog rasizacije na temelju etničkih linija, odnosno pogleda da su sami stanovnici bivše Jugoslavije u Europi rasizirani kao europski Drugi. Prenamjenom industrijske zgrade u okviru projekta Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 – Luka različitosti, Vedute ideate danas su javno izložene u sklopu postava Muzeja grada Rijeke. U novom postavu prepoznaju se globalne povezanosti, ali eksplicitno priznanje kolonijalizma kao sastavnog dijela industrijalizacije i razvoja Rijeke nije izneseno.

Članak predstavljen na izložbi izvorno je napisan za broj 10.1 ArtMargins (MIT Press). Autori članka Fokus Grupa, fotografije: Ivan Vranjić.

Umjetnički kolektiv Fokus Grupa (osnovan 2012.) koristi tekstove, objekte i slike, ugrađujući ih uglavnom u prostorne instalacije i javne intervencije koje su usmjerene na istraživanje odnosa moći unutar umjetničkog sustava i njegovih javnih manifestacija, kao i unutar šireg ekonomskog i društvenog konteksta. Rad grupe proteže se kroz različite discipline te posuđuje i uči od dizajna, arhitekture, kuriranja i književnosti. Stoga Fokus Grupa surađuje i s povremenim suradnicima, bilo sa stručnjacima za određenu disciplinu ili za pojedinu temu. Kolektiv radi/živi između Rijeke i Ljubljane. → https://fokusgrupa.net/

Thibaut Gauthier (Fonction Support)

PRICE INVENTORY IN ASCENDING ORDER, Sugar No. 11, illustrated by stamps, 2020.

– sitotisak, 70 x 100 cm, ljubaznošću umjetnika

Thibaut Gauthier (Fonction Support), PRICE INVENTORY IN ASCENDING ORDER, Sugar No. 11, illustrated by stamps Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Sugar No. 11 globalni je referentni ugovor koji određuje cijenu sirovog šećera dobivenog iz trske. Predstavljena serigrafija rangira cijene šećera uzlaznim redoslijedom u razdoblju većem od 100 godina. U našoj sadašnjosti kada je ekonomija gospodar, izrada inventara cijena znači korištenje računovodstvenog alata u svrhu ispisivanja povijesti, priče koja se priča kroz Excel proračunske tablice. Spomenute su cijene ilustrirane (nepotpunim) katalogom maraka izdanih između 1918. i 2019. godine, na kojima je šećer prikazan kao motiv. To postavlja pitanje: zašto su neke države markama promovirale šećer u određenoj godini kada je cijena šećera dosezala određeni iznos? Ove marke predstavljaju drugu stranu cijene: proizvodnju šećera i njezinu povezanost s nacionalnom voljom.

Thibaut Gauthier (1988., Saint Remy, Francuska) diplomirao je na ENSA Bourges. Godine 2015. bio je istraživački suradnik na poslijediplomskom studiju “Dokument i suvremena umjetnost” na ÉSI (Angoulême i Poitier). Njegova se praksa potom pomaknula prema istraživanju mjesta koje ekonomija zauzima u društvu kroz za nju specifične kulturne produkcije: sivu literaturu, računovodstvo, izvješća o aktivnostima, itd. Godine 2017. u Centru avangardne umjetnosti ‘La Neomudéjar’ (Madrid) uredio je arhivu LGBTQ fanzina u Španjolskoj od 1970. do danas. Nakon razdoblja zaposlenja u agenciji za ocjenjivanje korporativne društvene odgovornosti (Vigeo-Eiris), 2019. godine kreira Fonction Support, umjetničku fikciju razvijenu na temelju www.fonctionsupport.eu. Fonction Support zanima se za korporativnu kulturu kao glavnu suvremenu kulturnu činjenicu.

Luz Blanco

Landscape, 2020.

– 70 x 55cm, digitalni tisak na svili, ljubaznošću umjetnice

Luz Blanco, Landscape Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Landscape se sastoji od dva otisnuta komada svile, koja se međusobno preklapaju i nadopunjuju: dvije arhivske slike koje prikazuju industriju šećerne trske, ropstvo i burzovne špekulacije u vezi s američkim uplitanjem na Kubi u prvoj polovici 20. stoljeća. Kao posljedica preklapanja, jedan od komada svile zaklanja dio drugog. Njegovim podizanjem otkrivamo da je taj dio potpuno prazan: odsutnost, brisanje, nestanak… dokument je skraćen. U vidljivom dijelu teško je razaznati prisutnost poljoprivrednih radnica koje se kao kamuflirane uklapaju u krajolik. Dvije slike vode dijalog s brisanjem sjećanja, što dovodi do promišljanja pojma arhiva: one čine vidljivim brisanje nevidljive radne snage špekulativnom moći koju predstavlja gornja slika – detalj certifikata o dionicama burze za šećer dobiven od trske – koja briše sliku ispod nje poput agensa koji izaziva amneziju, stvarajući prazna područja koja se čine kao da su nepopravljivo osuđena poviješću. Sravnjeni krajolik.

Francuska umjetnica Luz Blanco (1973., Pariz, Francuska) diplomirala je na školi primijenjenih umjetnosti Duperré, a živi i radi u Parizu. Veći dio svog života provela je izvan Francuske, posebice u Istanbulu i Lisabonu, te redovito izlaže u inozemstvu. Njezini crteži, fotografije i instalacije istražuju potencijal za dijalog između brisanja, sjećanja i zaborava. Njezin rad tjera gledatelja u pravu arheologiju sjećanja. Baš kao što su povijesna i osobna sjećanja sama po sebi krhka, njezine su slike progonjene vlastitim nestankom. Njezin cilj: uhvatiti i sačuvati ono što je ostalo, koliko god tragovi bili slabi.

 

AUDIO VODSTVO:
(Ferenc Gróf za Kulturpunktov podcast)


 

 

𓍝

 

HIBRIDNA KONFERENCIJA
1. – 2. 4. 2022.


Šećer posvuda

 

PANELI:

Mapiranje → FB | YT
Decolonizacija periferija → FB | YT
Rad šećera →
FB | YT

 

SUDJELUJU

Dale W. Tomich | Ferenc Gróf
Catherine Baker | Fokus Grupa
Anton Lederer & Margarethe Makovec
Kolya Abramsky | Graciela Carnevale | Ilona Németh

 

* konferencija će se održati na engleskom jeziku
*
osim u prostoru Filodrammatice, konferenciju možete uživo pratiti putem naše Facebook stranice i Youtube kanala

 

PROGRAM:

 

◊ petak, 1. 4. 2022. ◊

PANEL 1: Mapiranje
@ 17:00

 YouTube: https://youtu.be/ctRLxyT7p_E
 Facebook: https://fb.me/e/1efZkPohm
 

Dale Tomich

Priča o dva šećera: preustroj devetnaestostoljetne trgovine šećerom

U prezentaciji se razmatra uloga šećera proizvedenog iz šećerne repe i šećerne trske u preuređenju svjetskog tržišta šećera tijekom devetnaestog stoljeća. Po završetku Napoleonskih ratova 1815. godine, svjetska proizvodnja šećera brzo je porasla kao rezultat industrijalizacije, urbanizacije i britanske dominacije svjetskim tržištem, pri čemu je do razvoja proizvodnje šećera iz šećerne repe prije svega došlo upravo zbog britanske blokade europskog kontinenta tijekom spomenutih ratova. Prerada šećerne repe poticala je primjenu industrijskih tehnologija, a sam uzgoj te biljke mogao se integrirati u postojeći sustav rotiranja usjeva, koji je uključivao uzgoj žita i ispašu stoke. Zemlje kontinentalne Europe promovirale su proizvodnju šećera iz repe kako bi se zaštitile od britanske dominacije na svjetskom tržištu. Rastuća potražnja za šećerom na Atlantiku nakon 1815. godine posvuda je povećala proizvodnju, no u prednosti su bile nove proizvodne zone koje su, zahvaljujući kapitalu, obradivoj zemlji i robovskoj radnoj snazi, bile u mogućnosti primijeniti nove tehnologije proizašle iz industrije prerade šećerne repe. Međunarodna konkurencija dovela je do propadanja starih šećernih kolonija i sve veće racionalizacije obradive zemlje, robovskog rada i proizvodnje šećera u novim proizvodnim zonama. Proučavanjem krajolika plantaža šećera, moguće je dobiti uvid u to kako su procesi restrukturiranja prirode, robovski rad i industrijska tehnologija transformirali Kubu u vodećeg svjetskog proizvođača šećera.

Dale Tomich je professor emeritus sociologije na Sveučilištu Binghamton, Državno sveučilište u New Yorku. Autor je knjiga Slavery in the Circuit of Sugar: Martinique in the World-Economy, 1830-1848; Through the Prism of Slavery: Labor, Capital, and World Economy; i s Rafaelom Marqueseom, Reinaldom Funesom i Carlosom Venegasom, Reconstructing the Landscapes of Slavery: A Visual History of the Plantation in the Nineteenth-Century Atlantic World.

Ferenc Gróf

Mapiranje šećera – uvijek istočno na nečijoj karti

Kompleksno gibanje koje traje nekoliko tisuća godina može se rekonstruirati proučavanjem sastava tla, uvidom u nepravilne uzorke nastale dugotrajnim taloženjem. Neodoljivo širenje brojnih vrsta šećerne trske – hibrida Saccharum officinarum – s istoka prema zapadu i, konačno, u sve za to primjerene dijelove svijeta, oblikuje dijagram nezamislive patnje i iznimnog bogatstva. Njegovu transhistorijsku formu modeliraju prirodne prepreke, kao što su obale otoka šećerne trske koje robovima i prisilnim radnicima onemogućavaju bijeg, i ekonomske granice, poput blokada, poreza, tarifa i subvencija. Ekstremna potreba za radnom snagom koja će vaditi šećer iz šećerne trske stoljećima je pokretala brodove s robljem preko Atlantika, dok je šećerna repa kao konkurentska biljka morala čekati nepredvidljivo preklapanje kontinentalne blokade za vrijeme Napoleonskih ratova (1806.-1814.) i Haićanske revolucije (1791.-1804.) kako bi konačno osvojila Europu i njezinu umjerenu klimu. U prezentaciji će se govoriti o karti svijeta u formi dijagrama koja je izrađena za izložbu „Šećer s Istoka“, služeći kao zamjena za pravi kustoski uvod.

Ferenc Gróf (1972., Pécs, Mađarska) diplomirao je na Mađarskom sveučilištu za umjetnost u Budimpešti. Od 2012. predaje na École Nationale Supérieure d’Art (ENSA) u Bourgesu u Francuskoj. U radu se bavi ideološkim tragovima na sjecištu grafičkog dizajna i prostornih iskustava. Jedan je od osnivača pariške zadruge Société Réaliste (2004.) koja se bavi pitanjima suvremenih političkih reprezentacija, ideološkog oblikovanja i intervencija temeljenih na tekstu. Radovi Société Réaliste bili su uključeni u brojne grupne izložbe i bijenala u Šangaju, 2012., Lyonu, 2009. i Istanbulu, 2009. godine. Budući da je od 2015. godine Société Réaliste u mirovanju, Ferenc Gróf nastavlja svoj rad kao samostalni umjetnik. Među novijim samostalnim izložbama ubrajaju se Without Index (Muzej Kiscelli, Budimpešta, 2016.), X with a dot below (Galerija acb / OFF Biennale, Budimpešta, 2017.) i or firing of a red star alert (Galerija acb, Budimpešta, 2018.), Anxiocene (Les moulins de Paillard, Poncé-sur-le-Loir, Francuska, 2019.), i Concrete time (Isbn books+gallery, Budimpešta). Gróf živi i radi u Parizu.

 

◊ petak, 1. 4. 2022. ◊

PANEL 2: Dekolonizacija periferija
@ 19:00

 YouTube: https://youtu.be/yyW6LWSqW1o
 Facebook: https://fb.me/e/1zIanR8FO
 

Catherine Baker

Šećer na dnu šalice: kolonijalnost, rasa i post-jugoslavenska obala

Šećer, kao i sva njime zaslađena hrana i pića, svakodnevna je ostavština kolonijalnosti u onim dijelovima svijeta gdje je njegovo pretvaranje u robu bilo omogućeno atlantskom trgovinom robljem i sustavom plantažnog ropstva na Karibima. U jednom od svojih najpoznatijih eseja o rasi i etnicitetu, veliki britanski sociolog Stuart Hall, koji je iz rodne Jamajke došao u Veliku Britaniju 1951. godine, napisao je ‘Ja sam šećer na dnu engleske šalice čaja’ – ukazujući na to koliko je carstvo i njegovo nasljeđe ugnjetavanja utjecalo na konstituiranje engleskog i britanskog nacionalnog identiteta. Ipak, može li Hallovo ukazivanje na učinke tog nasljeđa u sadašnjosti i postojane strukture rasizma koje je za sobom ostavilo, pomoći u odgovoru na pitanje – jesu li takvi kolonijalni odnosi također relevantni za prostore kao što je područje nekadašnje Jugoslavije, koji su i dalje na europskoj „poluperiferiji“ i koji nisu u izravnom smislu bili ni ‘kolonizatori’, ni ‘kolonizirani’ u carstvima koja su izvlačila bogatstvo iz Afrike i Amerike?

Dr. Catherine Baker je profesorica povijesti 20. stoljeća na Sveučilištu Hull. Autorica je više knjiga, među kojima i Race and the Yugoslav Region: Postsocialist, Post-conflict, Postcolonial? (Manchester University Press, 2018.).

Anton Lederer & Margarethe Makovec

Žudnja za šećerom

Kao što je poznato, prerada šećera započela je u Rijeci sredinom 18. stoljeća, s prvom rafinerijom šećera na području Austro-Ugarske Monarhije. Stalno rastuća glad za šećerom naknadno je dovela do osnivanja tvornica za preradu šećera u nekoliko drugih austrougarskih gradova. U Grazu je proizvodnja započela 1825. godine. U prvim se desetljećima prerađivao šećer dobiven iz šećerne trske, koji se, nakon dugog putovanja preko mora, trebao od tristotinjak kilometara udaljene luke transportirati i kopnenim putem. U sklopu transnacionalnog kulturnog projekta „Eastern Sugar“, centar za suvremenu umjetnost <rotor> zadužio je umjetnice Elisabeth Gschiel, Resu Pernthaller i Isu Roseberger da prouče različite lokacije i razdoblja proizvodnje šećera u Grazu, Štajerskoj i Austriji. Iz tih istraživačkih umjetničkih praksi proizlaze linije koje Rijeku i Jadran povezuju s unutrašnjosti, kao i mogućnosti da se brojni primjeri procvata i propadanja industrije šećera promatraju u različitim ciklusima.

Anton Lederer i Margarethe Makovec osnivači su i umjetnički voditelji centra za suvremenu umjetnost <rotor> iz Graza. Suvremena vizualna umjetnost uvijek je polazište njihovih programa, s naglaskom na umjetničku produkciju koja se izričito bavi društvenim, političkim, ekonomskim i ekološkim pitanjima našeg vremena. Kroz rad organizacije je uspostavljena gusta mreža veza s organizacijama i umjetnicima iz mnogih europskih zemalja, posebno s područjem jugoistočne Europe.

Fokus Grupa

Nema izvan karte

Šećer, koji je sredinom 18. stoljeća postao široko rasprostranjena roba diljem Europe, ušao je na austro-ugarsko tržište en mase preko Tršćansko-riječke privilegirane kompanije, koja je 1752. godine u Rijeci otvorila šećeranu. Prodiranje šećera i druge kolonijalne robe na šire europsko tržište potrošačkih dobara poklopilo se s historijskom pojavom slobodnog rada, rada koji se „slobodno“ prodavao na otvorenom tržištu. Na problematiku raslojavanja radnih odnosa u riječkom pogonu, čiji su vlasnici i uprava bili iz Antwerpena i Beča, a radnici domaći paesani, ukazivalo se u mnogim raspravama o ranoj industrijalizaciji Rijeke. U perspektivu pritom nije stavljena činjenica da se industrija šećera, jedna od glavnih ranih industrijskih grana iz Rijeke, temeljila na kolonijalnoj robi – šećeru, te da se većina procesa proizvodnje šećera, koja se odvijala na Karibima i Južnoj Americi, temeljila na robovskom radu.

U našem tekstu i umjetničkom radu Soba s krajolikom: Vedute iz palače Tršćansko-riječke privilegirane kompanije, referirali smo se na vizualni trag koji ukazuje na postojanje prekomorskog ropstva, a nalazi se na dekorativnoj slici jedne od prostorija palače koja je bila sjedište rafinerije. Tu sliku, koja se u literaturi o rafineriji uglavnom spominje kao kuriozitet, uzimamo kao uvod u raspravu o gospodarskom prosperitetu perifernog lučkog grada Rijeke i njegovoj povezanosti s globalnom trgovinom, što ga stavlja u odnos s poviješću kolonijalizma i ekstrakcionizma.

Umjetnički kolektiv Fokus Grupa (osnovan 2012.) koristi tekstove, objekte i slike, ugrađujući ih uglavnom u prostorne instalacije i javne intervencije koje su usmjerene na istraživanje odnosa moći unutar umjetničkog sustava i njegovih javnih manifestacija, kao i unutar šireg ekonomskog i društvenog konteksta. Rad grupe proteže se kroz različite discipline te posuđuje i uči od dizajna, arhitekture, kuriranja i književnosti. Stoga Fokus Grupa surađuje i s povremenim suradnicima, bilo sa stručnjacima za određenu disciplinu ili za pojedinu temu. Kolektiv radi/živi između Rijeke i Ljubljane.

https://fokusgrupa.net/

 


 

◊ subota, 2. 4. 2022. ◊

PANEL 3: Rad šećera
@ 11:00 @ 12:00

 YouTube: https://youtu.be/vCBF14eOrvg
 Facebook: https://fb.me/e/1BEi6QoPS
 

Kolya Abramsky

Dijalektika šećera: snimak dvadesetog stoljeća

Prezentacija će se baviti politikom šećera u svjetskoj ekonomiji tijekom dvadesetog stoljeća, posebno u njegovoj drugoj polovici. Kao i kod svake robe u svjetskoj ekonomiji, šećer nije moguće razumjeti izvan konteksta šire politike antiimperijalističkih oslobodilačkih borbi koje su se razvile u 20. stoljeću, te radničkih i seljačkih borbi u tim zemljama, bilo da je riječ o borbi za nacionalno oslobođenje, socijalizam ili komunizam. U tom je razdoblju šećer sve više zadobivao ulogu područja borbe i mjesta potencijalnog oslobođenja.

Kroz prezentaciju će se istraživati takav povijesni razvoj te mu se, praćenjem ključnih događaja i procesa, pridodati konceptualni okvir. O šećeru će se raspravljati unutar šireg krajolika globalnog tržišta robe, s istovremenim naglaskom na globalnu i dinamiku u pojedinim zemljama proizvođačima šećera. Rasprava prati afirmaciju kolektivne i individualne moći zemalja-proizvođača unutar svjetskog gospodarstva, kao i otpor tom procesu od strane zemalja-potrošača i kapitala unutar tih zemalja, te kako je odnos snaga prvo bio na strani zemalja proizvođača, da bi onda ponovno bio protiv njih. Najutjecajniji i najpoznatiji primjer toga bilo je osnivanje, a potom i kroćenje OPEC-a, Organizacije zemalja izvoznica nafte. Međutim, do slične je dinamike došlo i kod drugih ključnih roba, kao što su šećer, čaj, kava, kakao, guma i druge poljoprivredne i mineralne sirovine. Na taj je način šećer zadobio ulogu oružja protiv neokolonijalizma, postavši također dijelom socijalističke podjele rada. Došlo je i do uspostavljanja međunarodnih sporazuma i organizacija za šećer, a ti su se napori sudarali s naporima kapitala za njihovim razbijanjem i ponovnim podređivanjem šećera i drugih roba tržišnoj logici svjetskog gospodarstva.

Naslov „dijalektika šećera“ nastoji izraziti ideju da šećer nije ni „loš“, ni „dobar“, već da je kontradiktoran. Ciljevi koji se šećerom žele postići oblikovani su i zauzvrat oblikuju šire klasne odnose (i svjetske trgovinske odnose) čiji je dio. Šećerom su se kao oružjem naizmjence koristile obje strane antagonističke klasne borbe, pri čemu su se kapital i rad izmjenjivali po pitanju toga tko je u prednosti. Konačno, kao što su globalna klasna borba i proizvodnja roba procesi koji se neprestano razvijaju, tako je i globalna povijest šećera još uvijek nedovršena.

Kolya Abramsky je slobodni arhivar iz Velike Britanije. Član je uprave međunarodne mreže energetskih arhiva EOGAN, a radio je na arhivima raznih sindikata i ljevičarskih organizacija. Prije nego se počeo baviti arhivskim poslom, godinama je intenzivno surađivao s raznim međunarodnim društvenim pokretima.

Graciela Carnevale

Južni šećer

Tucumán Arde (Tucumán gori) zamišljen je kao protuinformacijska akcija u masovnoj komunikaciji, u svrhu osude društvenog položaja stanovništva koje je dovedeno do siromaštva i gladi u Tucumánu, pokrajini na sjeverozapadu Argentine. Interdisciplinarni umjetnički projekt imao je za cilj rasvijetliti društvene posljedice političke i ekonomske politike diktatorske vojne vlade, koja je odlučila zatvoriti brojne tvornice šećera u Tucumánu, gdje je proizvodnja šećera bila glavna industrija 1960-ih godina.

Tucumán Arde je predlagao inovativne strategije koje se u to vrijeme nisu koristile, istražujući mogućnosti proširenja prakse umjetnosti koja je shvaćana kao instrument društvene promjene.

Graciela Carnevale (1942., Marcos Juárez, Argentina) živi i radi u Rosariju u Argentini. Diplomirala je na Školi likovnih umjetnosti Nacionalnog sveučilišta Rosario 1964. godine, gdje je radila na fakultetu od 1985. do 2009. Godine 1965. uključila se u Grupo de Arte de Vanguardia de Rosario (GVR), grupu koja je uvela radikalne promjene u lokalnu umjetničku scenu. S ovim mladim umjetnicima Carnevale je sudjelovala na raznim izložbama, kao što su: Rosario 67, Primary Structures II., OPNI i El Arte por el Aire. Grupa je uspostavila Ciclo de Arte Experimental, niz izložbi organiziranih svaka dva tjedna u razdoblju od svibnja do listopada 1968. U sklopu toga, Carnevale je organizirala Acción del encierro (akciju zaključavanja), u kojoj su pojedinci koji su prisustvovali otvaranju izložbe bili zaključani u galeriji više od sat vremena, a jedini način da se oslobode umjetničkog djela bilo je razbijanje prozora galerije. Carnevale i GVR su 1968. godine zajedno s umjetnicima iz Buenos Airesa organizirali Tucumán Arde, a 1969. godine GVR se raspao. Carnevale se vratila umjetničkoj produkciji 1994., kada se pridružila Grupo Patrimonio. Od 2003. s umjetnikom Maurom Machadom vodila je alternativni prostor El Levante i sudjelovala na nekoliko izložbi kao što su Radical Women: Latin American Art, 1960–1985, Hammer Museum, Los Angeles; Brooklyn Museum, New York ; Pinacoteca, São Paulo, 2017.–2018. i Documenta, Kassel, 2007.

Ilona Németh

Istočni šećer

Ilona Németh se od 2017. godine bavi istraživanjem novije povijesti proizvodnje šećera u Slovačkoj. Nakon niza samostalnih izložbi, posebice u Kunsthalle Bratislava 2018. godine, pokrenula je međunarodni istraživački projekt Eastern Sugar (2019.-2021.), u kojem su se pojedini aspekti recentne europske povijesti gledali kroz prizmu industrije šećera u srednjoj Europi. Kroz umjetnička istraživanja, kustosku suradnju, stvaranje novih umjetničkih radova, pet međunarodnih skupnih izložbi, participativne instalacije, javne i obrazovne programe te opsežnu interdisciplinarnu publikaciju, projekt je istraživao proces „raščišćavanja“ srednjeeuropske proizvodnje šećera. U okviru ovog kolaborativnog istraživačkog programa, šećer je shvaćen kao metafora za poimanje Europe i svijeta koji su u neprestanom procesu transformacije, uzimajući u obzir kolonijalni utjecaj prošlosti, ali i sadašnjosti.

Ilona Németh (1963., Dunajská Streda, Slovačka) je umjetnica, profesorica i kustosica sa sjedištem u Slovačkoj. Njezina je umjetnička praksa potraga za ravnotežom između osobnog iskustva odrastanja u zemlji obilježenoj obiljem političkih previranja i univerzalne povijesti zemalja istočnog bloka tijekom tranzicijskog razdoblja od 1990. do danas. Bila je profesorica, voditeljica Studija IN, i voditeljica međunarodnog obrazovnog programa Open Studio na Odsjeku intermedije na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi od 2014. do 2019. godine. Izlagala je na brojnim izložbama, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Njezin projekt Eastern Sugar predstavljen je u Kunsthalle Bratislava 2018. godine. Samostalne izložbe imala je, između ostalog, u Bratislavi, Pragu, Budimpešti, Beču, Helsinkiju, Rimu. Predstavljala je Slovačku (zajedno s J. Suruvkom) na 49. Venecijanskom bijenalu 2001. godine. Bila je jedna od kustosica serije izložbi Private Nationalism u 6 zemalja (2014.–2015.); Universal Hospitality 1., 2016., Beč, Austrija i Prag, Češka Republika, 2017. Trenutno radi na međunarodnom izložbenom i istraživačkom projektu Eastern Sugar uz potporu programa Creative Europe.

https://www.ilonanemeth.sk

 
 

 

Moje tvoje naše 2022: Šećer posvuda - plakat (dizajn: Oleg Šuran)

 

 

Annual Archive

Annual Archive

Annual Archive

PRETRAŽI ARHIV