Ferenc Gróf

From plants to plantations, from plantations to plants, 2020.

– digitalni tisak, različite dimenzije, ljubaznošću umjetnika.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Kao alternativa kustoskom uvodu, istraživanje za potrebe izložbe Šećer s istoka započelo je kartom svijeta. Karta o dvjema biljkama, šećernoj trsci i šećernoj repi, o njihovoj ulozi u povijesti ropstva i naslijeđu plantažnog gospodarstva. Dijagram prati fluktuaciju cijena šećera od 17. stoljeća, naglašavajući bitne trenutke u povijesti industrije šećera i ključne točke za ovu izložbu.

Ferenc Gróf (1972., Pécs, Mađarska) diplomirao je na Mađarskom sveučilištu za umjetnost u Budimpešti. Od 2012. predaje na École Nationale Supérieure d’Art (ENSA) u Bourgesu u Francuskoj. U radu se bavi ideološkim tragovima na sjecištu grafičkog dizajna i prostornih iskustava. Jedan je od osnivača pariške zadruge Société Réaliste (2004.) koja se bavi pitanjima suvremenih političkih reprezentacija, ideološkog oblikovanja i intervencija temeljenih na tekstu. Radovi Société Réaliste bili su uključeni u brojne grupne izložbe i bijenala u Šangaju, 2012., Lyonu, 2009. i Istanbulu, 2009. godine. Budući da je od 2015. godine Société Réaliste u mirovanju, Ferenc Gróf nastavlja svoj rad kao samostalni umjetnik. Među novijim samostalnim izložbama ubrajaju se Without Index (Muzej Kiscelli, Budimpešta, 2016.), X with a dot below (Galerija acb / OFF Biennale, Budimpešta, 2017.) i or firing of a red star alert (Galerija acb, Budimpešta, 2018.), Anxiocene (Les moulins de Paillard, Poncé-sur-le-Loir, Francuska, 2019.), i Concrete time (Isbn books+gallery, Budimpešta). Gróf živi i radi u Parizu.

Kyo Kim

Sugar Ballistic, 2020.

– sito i digitalni tisak, 13,5 x 21 cm, 96 stranica, ljubaznošću umjetnika

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Sugar Ballistic je tiskana publikacija ručno pisanog rada u kojem se povezuju spekulacije na sjecištu povijesnih činjenica i suvremenih fenomena u svrhu pronalaženja alternativnih perspektiva o šećeru kao transformativnom elementu ekonomske i političke logike.

Kyo Kim (1991., Daegu, Južna Koreja) trenutno živi i radi u Francuskoj. Studirao je psihologiju prije nego što se pridružio ENSA Bourges. U radovima se bavi pitanjima digitalne i fizičke suverenosti na temelju kvantitativnih procjena i tehnologija. Njegove umjetničke prakse temelje su na video i pisanim formama. Sudjelovao na kolektivnoj izložbi u EP7 u Parizu i na Wrong Biennaleu u suradnji s kustoskom skupinom Emotional Interfaces, 2020., te na File Festivalu u Brazilu, São Paulo, 2020.

Ludovic Bernhardt

Igra kaosa, 2020.

– digitalni tisak na papiru, stol od šperploče, svjetla, ljubaznošću umjetnika.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Igra kaosa je kaotična stolna igra (koja se ne igra) o haićanskoj revoluciji koja je trajala od 1791. do 1804. godine. Santo Domingo / Haiti je bio jedan od vodećih svjetskih proizvođača šećerne trske u 18. stoljeću, postavši glavno odredište trgovine robljem u francuskom kolonijalnom carstvu. Takozvani otoci šećera bili su uglavnom mjesta poljoprivredne proizvodnje. Otočne geografske karakteristike ovih otoka omogućile su kolonizatorima kvazi-potpunu kontrolu nad robovskom populacijom. Haićanska revolucija 1791-1804 bila je prva uspješna pobuna robova u osvit modernog doba i dovela je do stvaranja republike (Haiti). U radu Igra kaosa, pobuna robova uključenih u proizvodnju šećera označena je ludo-kartografskim eksperimentom: rad se temelji na poremećenju grafičkih i geografskih kodova kao “kartografija kaosa” za stratešku društvenu igru ​​u nastajanju. Događaji, okolnosti i robovi koji su pokrenuli ovu revoluciju predstavljeni su pomoću ikona, tekstova i pijuna. Ova kaotična igra-instalacija dočarava svijet u previranju, jedinstveni politički događaj u povijesti, ali i manipulativni odmak od igre u smislu manipulacije svijetom u smanjenoj skali. Instalacija bi uskoro trebala biti prilagođena da postane prava društvena igra s pravilima i igračima.

Ludovic Bernhardt (1975., Saint-Germain-en-Laye, Francuska) je umjetnik i pisac. Diplomirao je na Le Fresnoy – Studio national des arts contemporains i školi primijenjenih umjetnosti Duperré. Trenutno živi i radi u Parizu, nakon što je šest godina živio u Istanbulu. Kroz instalacije i eksperimentalnu književnost propituje određene „simptome“ sadašnjice, dekonstruirajući skup kartografija temeljenih na manipulaciji političkim identifikacijskim znakovima. Predstavlja ga galerija SANATORIUM u Istanbulu. Sudjelovao je na nekoliko izložbi i umjetničkih sajmova u Francuskoj, Turskoj, Austriji, Poljskoj, Indiji, Švicarskoj, Portugalu, Kini i Grčkoj, a sudjelovao je i u kuriranju izložbi Hyphologie i Fragments of a Hologram Rose u Istanbulu. Ludovic Bernhardt je također intenzivno surađivao s umjetničkim prostorom Plateforme u Parizu. Autor je knjiga Work Bitch u izdanju Editions Jou i Reactor 3 (Fukushima) u izdanju LansKine.

Graciela Carnevale

Tucumán Arde, 1968. / 2020.

– plakati i arhivske fotografije, 450 x 360 cm, izbor iz arhive Graciele Carnevale na archivosenuso.org, ljubaznošću umjetnice.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges

Nakon što je vojna vlada odlučila zatvoriti tvornice šećera u Tucumánu 1968. godine, stanovništvo je dovedeno do siromaštva i gladi. Grupo de Arte de Vanguardia, skupina umjetnika i intelektualaca u kojoj su, između ostalih, bili María Teresa Gramuglio, Nicolás Rosa, Juan Pablo Renzi, León Ferrari, Roberto Jacoby, Norberto Puzzolo i Graciela Carnevale, osmislila je projekt Tucumán Arde za CGTA (Confederación General del Trabajo de los Argentinos, Opća konfederacija argentinskog rada) kao intervenciju u masovnoj komunikaciji, generirajući kontrainformacije o situaciji u Tucumánu koje su se suprotstavljale onima koje su dolazile od argentinske diktature, u vremenu dok su političke stranke, obrazovna politika i masovni mediji bili strogo kontrolirani i cenzurirani od strane vlade. U okviru Prvog bijenala avangardne umjetnosti (1ª Bienal de Arte de Vanguardia) 1968. godine, grupa je osmislila izolirane akcije koje su formirale ukupnu kampanju, a koja je prošla nezapaženo do svoje konačne manifestacije. Grafiti i naljepnice Tucumán Arde (Tucumán gori) bili su postavljeni po cijelom gradu, a istovremeno su pojedini umjetnici doputovali u Tucumán kako bi istražili i dokumentirali uvjete i iskustva radnika. Dokumentacija je bila dio izložbe koju je posjetilo 3000 ljudi. (Izvor: arte-util.org) Za potrebe izložbe Šećer s Istoka, Graciela Carnevale je u suradnji s kustosom radila na privremenoj zidnoj instalaciji temeljenoj na njezinoj arhivi – archivosenuso.org.

Graciela Carnevale (1942., Marcos Juárez, Argentina) živi i radi u Rosariju u Argentini. Diplomirala je na Školi likovnih umjetnosti Nacionalnog sveučilišta Rosario 1964. godine, gdje je radila na fakultetu od 1985. do 2009. Godine 1965. uključila se u Grupo de Arte de Vanguardia de Rosario (GVR), grupu koja je uvela radikalne promjene u lokalnu umjetničku scenu. S ovim mladim umjetnicima Carnevale je sudjelovala na raznim izložbama, kao što su: Rosario 67, Primary Structures II., OPNI i El Arte por el Aire. Grupa je uspostavila Ciclo de Arte Experimental, niz izložbi organiziranih svaka dva tjedna u razdoblju od svibnja do listopada 1968. U sklopu toga, Carnevale je organizirala Acción del encierro (akciju zaključavanja), u kojoj su pojedinci koji su prisustvovali otvaranju izložbe bili zaključani u galeriji više od sat vremena, a jedini način da se oslobode umjetničkog djela bilo je razbijanje prozora galerije. Carnevale i GVR su 1968. godine zajedno s umjetnicima iz Buenos Airesa organizirali Tucumán Arde, a 1969. godine GVR se raspao. Carnevale se vratila umjetničkoj produkciji 1994., kada se pridružila Grupo Patrimonio. Od 2003. s umjetnikom Maurom Machadom vodila je alternativni prostor El Levante i sudjelovala na nekoliko izložbi kao što su Radical Women: Latin American Art, 1960–1985, Hammer Museum, Los Angeles; Brooklyn Museum, New York ; Pinacoteca, São Paulo, 2017.–2018. i Documenta, Kassel, 2007.

Chris Marker

Bitka za deset milijuna, 1970.

– video, 58 min, © Slon-Iskra.

Isječak iz filma © Slon-Iskra

“Samokritičnom” govoru Fidela Castra od 26. srpnja 1970. prethodi analiza ove povijesne godine za Kubu. Nekoliko mjeseci ranije, Castro je apelirao na kubanski narod da udruži svoje napore kako bi udvostručio žetvu šećerne trske – s ciljem proizvodnje 10 milijuna tona šećera – kao jedini način da se zaustavi katastrofalni pad kubanskog gospodarstva. Kao što je vidljivo u povijesnom dokumentarcu Chrisa Markera o ekonomskoj bitci koju je pokrenuo Castro, cilj nije postignut unatoč sveopćoj mobilizaciji.

Suredatelj: Valérie Mayoux; Produkcijske kompanije: KG Productions, SLON – Société pour le lancement des oeuvres nouvelles (Brussels), ICAIC – Instituto Cubano del Arte e Industria Cinematográficos, RTBF – Radio Télévision Belge Francophone; Direktor fotografije: Santiago Alvarez; Inženjer zvuka: Jean-François Chevalier; Skladatelj originalne glazbe: Leo Brouwer; Montaža: Jacqueline Meppiel; Naratori: Georges Kiejman, Edouard Luntz.

Christian Bouche-Villeneuve, poznat kao Chris Marker (1921. – 2012., Francuska), bio je francuski redatelj, pisac, ilustrator, prevoditelj, fotograf, urednik, filozof, esejist, kritičar, pjesnik i producent. Osobito je poznat po svojim glavnim filmovima: Les statues meurent aussi (Kipovi također umiru, 1953., s Alainom Resnaisom), La Jetée (Pristanište, 1962.), Le Joli Mai (1963.), Le Fond de l’Air est Rouge (Osmijeh bez mačke, 1977.), Sans Soleil (1983.).

Ferenc Gróf

Šećerni kod, 2020.

– originalne litografije Honoréa Daumiera i digitalni tisak, 100 x 70 cm

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Honoré Daumier (1808. – 1879.) bio je francuski grafičar, karikaturist, slikar i kipar koji je u svojim djelima komentirao društveni i politički život u Francuskoj tijekom 19. stoljeća. Plodan crtač, autor više od četiri tisuće litografija, najpoznatiji je po svojim karikaturama. Predstavljena serija objavljena je u satiričnom časopisu Le Charivari 1839. godine. U pozadini: stranice dekreta Code Noir (1724.), kojim se uređivalo ropstvo u Francuskom carstvu, pretapaju se s crvenom bojom službenog pečata Carske knjižnice, kako bi se kontekstualizirao vulgarni rasizam ove serije.

Tekstovi ispod karikatura u prilagođenom prijevodu glase:

— Neću ti reći da odeš kvragu… šećeru! Reći ću ti: idi se kuhaj!, 8. rujna 1839.

— Gospodaru, ne mogu više raditi s trskom!… dok Francuzi jedu šećer od repe, ja sam se ugojio, ne mogu se ni pomaknuti, 12. rujna 1839.

— Ovdje možemo vidjeti veliku borbu, kojom, kao što se može vjerovati, zapovijeda general Croque Betterave! [fr. betterave: repa] To neće ući u povijesni muzej u Versaillesu, ali moguće je uočiti određenu sličnost s bitkom kod Canne [fr. canne: trska], 20. rujna 1839. 

Samuel Ferretto

Feitos de Açucar, 2020.

– A5 digitalni tisak, presavijeni, bioplastika i šećerna slova, ljubaznošću umjetnika.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Feitos de Açucar govori o transformaciji šećera i kako je on postao bitan resurs u Brazilu. Promatranje metamorfoze šećera u bioetanol otvara nekoliko političkih, ekonomskih i ekoloških pitanja.

Samuel Ferretto (1995., Pariz, Francuska) diplomirao je na školi za primijenjenu umjetnost u Duperréu i trenutno studira na ENSA Bourges. U radu istražuje transmutaciju boje, na različite načine eksperimentirajući s tim procesom. Kroz slikarstvo istražuje temu slučajnosti, spajajući “kuhanje” i “znanost”. Njegovi su radovi bili dijelom izložbi kao što su Salon Réalités Nouvelles (Parc Floral of Paris, 2018.), Format de poche (Galerija Abstract project, Pariz, 2018.) i Solitude Sidérale (Galerija Poteaux d’angle, Bourges, 2020.).

Anna Ponchon

I like my CEO as I like my sugar, white and refined, 2020.

– A4 brošura, digitalni tisak, 36 stranica, ljubaznošću umjetnice.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

I like my CEO as I like my sugar, white and refined je izdavački projekt koji koristi kodove obrazovne web stranice s otvorenim pristupom combiendesucres.fr. Rad ima za cilj pokazati apsurdne ekonomske razlike među različitim akterima u industriji šećera, od vrha do dna, kao i sveprožimajuću prisutnost lobija šećera na lokalnoj i međunarodnoj razini. U prostoru ove publikacije novac više ne postoji, sve se pretvara u šećer kao primitivno sredstvo razmjene.

Anna Ponchon (1996., Pariz, Francuska) pohađa diplomski studij likovnih umjetnosti na ENSA Bourges. Polazeći od rastuće osobne arhive, zanimaju je odnosi koje imamo sa slikama i njihova moć zavođenja koju imaju nad nama. Čin okupljanja jedan je od njezinih privilegiranih alata.

Ilona Németh

Eastern Sugar: Videi, 2017.-2022.

– u suradnji s Cukru production, višekanalna video instalacija, ljubaznošću umjetnice.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Videi sintetiziraju istraživanje Ilone Németh o povijesti i postupnom nestanku slovačke industrije šećera. Između 2017. i 2022. godine, umjetnica i njezini suradnici intervjuirali su važne dionike slovačke industrije šećera, uz pažljivo mapiranje i snimanje nekadašnjih mjesta proizvodnje. Ovaj dio projekta Eastern Sugar povezuje iskaze ključnih figura, ocrtavajući njihove pojedinačne uloge tijekom najnovijih procesa transformacije koji su utjecali na same temelje trgovine i proizvodnje šećera.

Ilona Németh (1963., Dunajská Streda, Slovačka) je umjetnica, profesorica i kustosica sa sjedištem u Slovačkoj. Njezina je umjetnička praksa potraga za ravnotežom između osobnog iskustva odrastanja u zemlji obilježenoj obiljem političkih previranja i univerzalne povijesti zemalja istočnog bloka tijekom tranzicijskog razdoblja od 1990. do danas. Bila je profesorica, voditeljica Studija IN, i voditeljica međunarodnog obrazovnog programa Open Studio na Odsjeku intermedije na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi od 2014. do 2019. godine. Izlagala je na brojnim izložbama, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Njezin projekt Eastern Sugar predstavljen je u Kunsthalle Bratislava 2018. godine. Samostalne izložbe imala je, između ostalog, u Bratislavi, Pragu, Budimpešti, Beču, Helsinkiju, Rimu. Predstavljala je Slovačku (zajedno s J. Suruvkom) na 49. Venecijanskom bijenalu 2001. godine. Bila je jedna od kustosica serije izložbi Private Nationalism u 6 zemalja (2014.–2015.); Universal Hospitality 1., 2016., Beč, Austrija i Prag, Češka Republika, 2017. Trenutno radi na međunarodnom izložbenom i istraživačkom projektu Eastern Sugar uz potporu programa Creative Europe. → https://www.ilonanemeth.sk

Matteo Locci

I’d like to build the town a font #2, 2022.

– video, 3’19”, bez zvuka; i mapa, izrezani papir i korištene inzulinske igle prijatelja dijabetičara, 33×45 cm, ljubaznošću umjetnika.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Coca-Cola je prvi put poslužena 8. svibnja 1886. godine u ljekarni Jacob’s Pharmacy u Atlanti, gdje se to smećkasto sirupasto piće moglo kupiti po fiksnoj cijeni od samo 5 centi. Izumitelj ovog pića, John Stith Pemberton, odrastao je u Rimu u američkoj saveznoj državi Georgiji. Ipak, vječni grad Rim također je ostavio značajan trag u povijesti Coca-Cole. Reklama „Hilltop“, koja se smatra najomiljenijom i najutjecajnijom reklamom u povijesti televizije, nije snimljena u Georgiji ili Kaliforniji, već na jednom brdu u ruralnoj okolici sjeverno od talijanskog glavnog grada Rima. Točnije, u mjestu Manziana, gdje su 1971. godine ljudi iz cijelog svijeta otpjevali poznati jingle o ljubavi i harmoniji:

I’d like to teach the world to sing

In perfect harmony

I’d like to buy the world a Coke

And keep it company

Međutim, nisu ga baš otpjevali; kako su rijetki među njima znali engleski, koristili su lip sync. Tvrtka Coca-Cola planirala je snimanje tog remek-djela u Doveru u Velikoj Britaniji, no plan je pokvarila višednevna kiša. U potrazi za boljim vremenom, snimateljska ekipa se prebacila u Rim, bez pjevača i glumaca, koje su pronašli među slučajnim prolaznicima i turistima na rimskim ulicama. Unatoč nepobitnoj važnosti, stanovnici Manziane nisu svjesni svoje središnje uloge u povijesti oglašavanja. Nitko zapravo ne zna gdje je video snimljen, a čini se da nikoga nije ni briga. Poznat je jedino podatak da se cijela ekipa u jednom danu sastala u Manziani i odatle krenula prema mjestu koje će uskoro postati poznati „Hilltop“, vjerojatno sastavljen od tri različite lokacije: jedna u Rimu, jedna svakako u Manziani, i jedna negdje drugdje. Izložene karte dio su dugoročnog projekta, sa službenom podrškom ili bez nje, čiji je cilj iscrpiti stanovnike Manziane neumornim brendiranjem Coca-Cole i koji će, po mogućnosti, potaknuti neki oblik inzulinskog protesta među stanovnicima mjesta. Pedeset godina nakon originalnog snimanja, prijedlozi za izložbu i novo uprizorenje reklame čekaju na stolovima nekolicine direktora marketinga Coca-Cole, do kojih sam uspio doći zahvaljujući iznevjerenom prijatelju koji radi u europskom sjedištu Coca-Cole u Madridu.

Matteo Locci (1986., Rim, Italija) je multimedijski umjetnik s dizajnerskim iskustvom. Diplomirao je 2013. godine na arhitektonskom fakultetu na Sveučilištu Roma Tre. Trenutno završava Diplôme Supérieur de Recherche en Art na EESI i ENSA. Smješten na sjecištima popularne povijesti, umjetnosti, aktivizma i performansa, njegov rad ističe promjenjive odnose između moći, tehničkih slika i sudjelovanja, s fokusom na načine na koje se pažnja pokreće, proizvodi, cirkulira i nestaje u neoliberalnom participativnom upravljanju. Potaknut pojmom ometanja u ekonomiji pažnje, bavi se analiziranjem neurološke implikacije vrtloga ovisnosti koji se temelji na dopaminu, istražujući različite oblike postojećih percepcija koje počivaju na nepažnji. Većinu svojih istraživanja provodi u suradnji i zahvaljujući interdisciplinarnom kolektivu ATI suffix, čiji je suosnivač. Istraživanja ovog kolektiva polaze od razumijevanja i ukazivanja na doprinos svakog aktera koji sudjeluje u izgradnji grada. Odbijaju djelovati u urbanoj sredini u okviru logike koja već vlada gradom, zbog čega se svojim istraživanjima „ubacuju“ poput trojanskog konja kako bi, kao faktor neravnoteže, dekodirali, isprovocirali i razbili unaprijed utvrđena uvjerenja. Tijekom godina, grupa je predstavljala svoje radove u brojnim međunarodnim muzejima i manifestacijama, među kojima su: Frac Orleans, JoanneumMuseum, Venecijansk bijenale arhitekture, Venice Architecture Biennale, Istanbulski bijenale dizajna, Istanbul Modern, Columbia University StudioX, itd. → https://www.atisuffix.net/ 

Fokus Grupa

Vedute iz palače Tršćansko-riječke privilegirane kompanije, 2020.

– tapete, tekst, ljubaznošću umjetnika.

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

U najstarijoj austrougarskoj šećerani, otvorenoj sredinom 18. stoljeća u Rijeci, niz slikarija „idealiziranih“ krajolika – djela nepoznatih autora – uključuje i prikaze robova. Takozvane Vedute ideate rijedak su prikaz rasiziranog robovskog rada u Austro-Ugarskom Carstvu, koji ukazuje na nevidljivi rad koji je omogućio industrijsku proizvodnju šećera i učinio vidljivima odnose Austro-Ugarskog Carstva, a time i perifernog lučkog grada Rijeke, s globalnim tokvima kapitala i povijesti kolonijalizma. Oslanjajući se na knjigu Race and the Yugoslav Region, Postsocialist, Post-conflict, Postcolonial? autorice Catherine Baker, Fokus Grupa promatra činjenicu da se reprezentaciji ropstva nije pristupilo kritički, dok se pritom ustrajava na ogorčenosti zbog rasizacije na temelju etničkih linija, odnosno pogleda da su sami stanovnici bivše Jugoslavije u Europi rasizirani kao europski Drugi. Prenamjenom industrijske zgrade u okviru projekta Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 – Luka različitosti, Vedute ideate danas su javno izložene u sklopu postava Muzeja grada Rijeke. U novom postavu prepoznaju se globalne povezanosti, ali eksplicitno priznanje kolonijalizma kao sastavnog dijela industrijalizacije i razvoja Rijeke nije izneseno.

Članak predstavljen na izložbi izvorno je napisan za broj 10.1 ArtMargins (MIT Press). Autori članka Fokus Grupa, fotografije: Ivan Vranjić.

Umjetnički kolektiv Fokus Grupa (osnovan 2012.) koristi tekstove, objekte i slike, ugrađujući ih uglavnom u prostorne instalacije i javne intervencije koje su usmjerene na istraživanje odnosa moći unutar umjetničkog sustava i njegovih javnih manifestacija, kao i unutar šireg ekonomskog i društvenog konteksta. Rad grupe proteže se kroz različite discipline te posuđuje i uči od dizajna, arhitekture, kuriranja i književnosti. Stoga Fokus Grupa surađuje i s povremenim suradnicima, bilo sa stručnjacima za određenu disciplinu ili za pojedinu temu. Kolektiv radi/živi između Rijeke i Ljubljane. → https://fokusgrupa.net/

Thibaut Gauthier (Fonction Support)

PRICE INVENTORY IN ASCENDING ORDER, Sugar No. 11, illustrated by stamps, 2020.

– sitotisak, 70 x 100 cm, ljubaznošću umjetnika

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Sugar No. 11 globalni je referentni ugovor koji određuje cijenu sirovog šećera dobivenog iz trske. Predstavljena serigrafija rangira cijene šećera uzlaznim redoslijedom u razdoblju većem od 100 godina. U našoj sadašnjosti kada je ekonomija gospodar, izrada inventara cijena znači korištenje računovodstvenog alata u svrhu ispisivanja povijesti, priče koja se priča kroz Excel proračunske tablice. Spomenute su cijene ilustrirane (nepotpunim) katalogom maraka izdanih između 1918. i 2019. godine, na kojima je šećer prikazan kao motiv. To postavlja pitanje: zašto su neke države markama promovirale šećer u određenoj godini kada je cijena šećera dosezala određeni iznos? Ove marke predstavljaju drugu stranu cijene: proizvodnju šećera i njezinu povezanost s nacionalnom voljom.

Thibaut Gauthier (1988., Saint Remy, Francuska) diplomirao je na ENSA Bourges. Godine 2015. bio je istraživački suradnik na poslijediplomskom studiju “Dokument i suvremena umjetnost” na ÉSI (Angoulême i Poitier). Njegova se praksa potom pomaknula prema istraživanju mjesta koje ekonomija zauzima u društvu kroz za nju specifične kulturne produkcije: sivu literaturu, računovodstvo, izvješća o aktivnostima, itd. Godine 2017. u Centru avangardne umjetnosti ‘La Neomudéjar’ (Madrid) uredio je arhivu LGBTQ fanzina u Španjolskoj od 1970. do danas. Nakon razdoblja zaposlenja u agenciji za ocjenjivanje korporativne društvene odgovornosti (Vigeo-Eiris), 2019. godine kreira Fonction Support, umjetničku fikciju razvijenu na temelju www.fonctionsupport.eu. Fonction Support zanima se za korporativnu kulturu kao glavnu suvremenu kulturnu činjenicu.

Luz Blanco

Landscape, 2020.

– 70 x 55cm, digitalni tisak na svili, ljubaznošću umjetnice

Foto: François Lauginie / La Box, ENSA Bourges, 2020.

Landscape se sastoji od dva otisnuta komada svile, koja se međusobno preklapaju i nadopunjuju: dvije arhivske slike koje prikazuju industriju šećerne trske, ropstvo i burzovne špekulacije u vezi s američkim uplitanjem na Kubi u prvoj polovici 20. stoljeća. Kao posljedica preklapanja, jedan od komada svile zaklanja dio drugog. Njegovim podizanjem otkrivamo da je taj dio potpuno prazan: odsutnost, brisanje, nestanak… dokument je skraćen. U vidljivom dijelu teško je razaznati prisutnost poljoprivrednih radnica koje se kao kamuflirane uklapaju u krajolik. Dvije slike vode dijalog s brisanjem sjećanja, što dovodi do promišljanja pojma arhiva: one čine vidljivim brisanje nevidljive radne snage špekulativnom moći koju predstavlja gornja slika – detalj certifikata o dionicama burze za šećer dobiven od trske – koja briše sliku ispod nje poput agensa koji izaziva amneziju, stvarajući prazna područja koja se čine kao da su nepopravljivo osuđena poviješću. Sravnjeni krajolik.

Francuska umjetnica Luz Blanco (1973., Pariz, Francuska) diplomirala je na školi primijenjenih umjetnosti Duperré, a živi i radi u Parizu. Veći dio svog života provela je izvan Francuske, posebice u Istanbulu i Lisabonu, te redovito izlaže u inozemstvu. Njezini crteži, fotografije i instalacije istražuju potencijal za dijalog između brisanja, sjećanja i zaborava. Njezin rad tjera gledatelja u pravu arheologiju sjećanja. Baš kao što su povijesna i osobna sjećanja sama po sebi krhka, njezine su slike progonjene vlastitim nestankom. Njezin cilj: uhvatiti i sačuvati ono što je ostalo, koliko god tragovi bili slabi.