Rad nikada nije bio prisutniji!

Foto: Tanja Kanazir / Drugo more (Flickr galerija)

Uz popratni simpozij koji se pod istim imenom održava u okviru četrnaestog izdanja festivala Moje, tvoje, naše, izložba Tko što radi? propituje što se događa kada korisnici društvenih medija postanu neuroni kolektivnog uma, kada većina praksi postane uslugom koja se može naručiti i kupiti na internetu, kada ljudi postanu softverske ekstenzije, kada internetska tržišta smanje globalnu geografiju honorarnog rada. Gdje se i kako događa proces izvlačenja vrijednosti?

Tko što radi? se također osvrće na dinamiku rada koji se odvija u području umjetnosti i dizajna: dovodi u pitanje poduzetnički pomak od umjetnosti do umjetničkog smjera. Koje vrste rada spadaju u umjetnost? Tko su ti ljudi koji to rade? Koje aktivnosti, popratni poslovi, formalne i neformalne ekonomije čine ili ograničavaju praksu?

Konačno, Tko što radi? sagledava manifestacije oblika rada koji su postali nevidljivi, strategije za povratak užitka u rad i djelovanje, načine pronalaženja ponosa i smisla u stvaranju i djelovanju.

MTN 2018 - Tko što radi? - rad

Drugim riječima, izložba bavi načinima na koje se rad izvodi, delegira, izdvaja (tzv. „outsourcing“), prepušta korisnicima Interneta („crowdsourcing“), transformira, destabilizira, maskira, premješta, prikriva i razotkriva, odbija i preuzima. „Tko što radi?“ fokusirat će se na sadašnjost rada, na doba u kojem je rad prisutniji no ikad.

Pod kustoskom palicom dizajnera i umjetnika Silvija Lorussa, na izložbi u galerijskom prostoru Filodrammatice, koja se otvara u četvrtak, 14. veljače, radove će predstaviti međunarodni kolektivi i umjetnici Anxious to MakeDeconstructeamConstant DullaartMaria EichhornSam KidelAlina LupuFrançois Girard Meunier,Elisa Giardina PapaOttonie Von RoederSebastian Schmieg i Jeff Thompson.
   
Izložba će biti otvorena za vrijeme trajanja festivala i drugim radnim danima od 17 do 20 sati, do 1. ožujka. Ako želite posjetiti izložbu u nekom drugom terminu, javite nam se na info[at]drugo-more.hr ili na 051 212 957.

O izloženim radovima i njihovim autorima:

Anxious to Make (Liat Berdugo i Emily Martinez)

Commissions – This Artwork is About the Sharing Economy

This Artwork is All About Sharing Economy

Radovi Liat Berdugo Emily Martinez se kritički i razigrano bave pitanjem što znači raditi kao umjetnik u ekonomiji dijeljenja, te kako to rastuće tržište utječe na naše emocionalne i fizičke živote.

Anxious to Make nastaje kroz suradnju Liat Berdugo i Emily Martinez, koje se u radu fokusiraju na ekonomske koncepte, poput kriptovaluta i tzv. ˝ekonomije dijeljenja˝, te na ubrzavajuće, neoliberalne krajolike koji se s njima povezuju. Zanimaju se za povezanost tih ekonomskih koncepata s kolonijalizmom, tehnologijom, kulturom bogatstva, rasom, altruizmom, utopizmom i eksploatacijom. Premda njihovo fizičko postojanje ima mnogo promjenjivih oblika, Anxious to Make se često manifestira kroz video radove, preuzimanja, online generatore, radionice, net art intervencije, knjige i nagradne igre, s vjerom u apsurdne krajnosti kao način ispitivanja suvremenih realnosti. Radove su izlagali diljem svijeta: EMMEDIA (Calgary, Kanada), Transmediale (Berlin, Njemačka), Yerba Buena Centar za umjetnost (San Francisco, SAD), MoMA PS1 (New York, SAD), V2_Lab for the Unstable Media (Rotterdam, Nizozemska), The Luminary (St. Louis, SAD), The Institute of Network Cultures (Amsterdam, Nizozemska), The Wrong Biennale i Telematic (San Francisco, SAD).

Liat Berdugo je umjetnica, spisateljica i kustosica koji živi u Oaklandu u Kaliforniji. U radu nastoji proširiti pogled i duboko promišljati digitalnu kulturu, a izlagala je u brojnim međunarodnim galerijama i festivalima. Docentica je umjetnosti i arhitekture na Sveučilištu u San Franciscu.

Emily Martinez je umjetnica koja u radu korist digitalne i mrežne medije. Njezina nedavna praksa i istraživački interesi istražuju odnose medija, memorije i katastrofe; post-reprezentativnih oblika subjektivnosti, emancipatorske prakse i digitalnih arhiva. Trenutno živi i radi u Los Angelesu.

http://anxioustomake.ga

 

Decontstructeam

Behind Every Great One

Isječak iz igre

Beind Every Great One je igra napravljena na Ludum Dare 42 Game Jamu, čija je tema bila “ponestajanje prostora.” Iako nisu na vrijeme uspjeli završiti igru i time ući u natjecanje, njezini su developeri nakon toga odlučili malo usavršiti prototip i objaviti ga kao besplatnu kratku igru.

Gabriel je uspješan umjetnik. Victorine nema vlastitih strasti, ali podržava Gabriela kao kućanica. Oni vole jedno drugo.

Kuhajte, čistite, pušite, čitajte i večerajte s vašim mužem.

Deconstructeam je španjolska tvrtka za razvoj videoigara sa sjedištem u Valenciji. Osnovao ju je Jordi de Paco u ožujku 2012. godine, a najpoznatija je po igrama Gods Will Be Watching (2014) i The Red Strings Club (2018.), koje je izdao Devolver Digital, njihov izdavač nakon 26. Ludum Dare Game jama. Tvrtka otad bilježi značajan napredak, prikupivši više od 20.000 eura putem Indiegogo crowdfunding kampanje, postavši jednom od najvažnijih španjolskih nezavisnih tvrtki za video igre sredine i kraja 2010-ih.

https://deconstructeam.itch.io

 

Constant Dullaart 

Dulltech

DullTech – NeoLiberalLulzz, isječak iz videorada

Umjetnik i izvršni direktor DullTecha, Constant Dullaart, pokrenuo je crowdfunding kampanju preko Kickstartera kako bi potaknuo korisnike interneta na ulaganje u prvi proizvod svoje tvrtke: “DullTech media player”, koji obećava jednostavnije postavljanje i prikazivanje jednokanalnog i višekanalnog video-rada. DullTech je nastao dok je umjetnik 2012. godine bio na rezidenciji u južnokineskoj regiji Shenzhen, poznatoj kao “Silicijska dolina hardvera”. U to vrijeme, tvrtka i proizvod služili su mu kao način na koji je mogao doći do proizvođača originalne opreme kako bi dobio uvid u radne uvjete kineskih radnika. Nakon što je jedan dio umjetnika izrazio uzbuđenje zbog praktičnosti proizvoda, Dullaart i njegovi kolege odlučili su započeti stvarnu proizvodnju u suradnji s tvornicom. Iako proizvođač originalne opreme koji je radio na ovom projektu, tajvanski proizvođač RealTek, nije nikada bio prijavljen za povredu radničkih prava, spominjanje kineskih uvjeta rada često izaziva nelagodu. Razlog tome su samoubojstava iz 2010. godine u Foxconnovoj tvornici u Shenzhenu i nekoliko izvještaja Instituta za globalni rad i ljudska prava te drugih nadzornih organizacija koje prate radne uvjete, iscrpljenost zaposlenika i otkaze ugovora zbog bolesti povezanih s poslom.

Osim što je napravio praktičan proizvod, Dullaartova dokumentacija o proizvodnom procesu kroz DullTech video i proizvod povezuje uvjete moderne tvornice s ekonomijom kreativne digitalne produkcije, naglašavajući ovisnost o ovoj vrsti rada koju dijele umjetnici (bijela kocka) i Kickstarter. Čineći to, DullTech ukazuje na uznemirujući paradoks: čini se da sposobnost promatranja i kritike ovog procesa pripada samo onima koji ga omogućuju.

Constant Dullart (Nizozemska, 1979.) primarno radi s internetom kao alternativnim prostorom prezentacije i (pogrešnog) predstavljanja. Njegov pristup, koji je često politički, kritičan je prema kontroli koju korporativni sustavi imaju na našu percepciju svijeta, i načinu na koji pasivno usvajamo njihov jezik. Njegova umjetnička praksa uključuje web stranice, izvedbe, instalacije i manipulirane pronađene slike, predstavljajući se kako u offline svijetu, tako i u javnom prostoru interneta.

Njegovi radovi međunarodno su objavljivani u tiskanom i online izdanju, i izlagani na mjestima kao što su MassMOCA, UMOCA Novi Muzej u New Yorku, Politehnički muzej u Moskvi, Autocenter u Berlinu i de Appel, W139 i Muzej Stedelijk u Nizozemskoj.

https://constantdullaart.com/

 

Maria Eichorn

5 weeks, 25 days, 175 hours

Foto: Andy Keate

Chisenhale galerija predstavila je 2016. godine prvu samostalnu izložbu u Velikoj Britaniji i najnoviji rad berlinske umjetnice Marie Eichhorn. Uvelike se oslanjajući na kontekst, Eichhornini radovi djeluju unutar logike struktura institucija, potičući promjene kroz precizne i vizualno minimalne postupke. Njezini ambiciozni i veliki projekti često preuzimaju mehanizme pravnih, društvenih i financijskih procesa, pokrećući trajne intervencije koje se nastavljaju razvijati kako vrijeme odmiče.

Nakon posjeta Chisenhaleu u srpnju 2015. godine, tijekom kojeg je razgovarala s osobljem Chisenhale a o ulozi rada u njihovim životima, Eichhorn je osmislila rad koji se sastoji od dva dijela, istražujući suvremene uvjete rada.

Na njezin zahtjev, osoblje galerije je na pet tjedana, koliko je trajala izložba, zamrznulo svoju radnu obavezu. U tom razdoblju nitko od zaposlenika Chisenhalea nije radio, a galerija i ured bili su zatvoreni, čime se ideja slobodnog vremena primjenila na radno mjesto. Projekt u središte stavlja uvjerenje o važnosti propitivanja rada, postavljajući pitanja zašto se, u našem trenutnom političkom kontekstu, rad izjednačava s proizvodnjom, i može li se rad zapravo sastojati od rađenja ničega. Eichhornina konceptualna gesta implicitna je kritika institucionalne proizvodnje i širih neoliberalnih obrazaca potrošnje, ali je i umjetničko djelo koje se bavi idejama izmicanja umjetničkog rada i stvaranja umjetničkog djela kao rada.

Maria Eichhorn, rođena 1962. u Bambergu u Njemačkoj, međunarodno je priznata suvremena njemačka umjetnica. Njezina umjetnička djela imaju poseban pečat: ona teži apstraktnim temama koje su u velikoj mjeri oblikovane zakonom, kao što su “vlasništvo”, “kapital”, “dionička društva” i ‘restitucija’, te im dodjeljuje umjetnički, prizivni lik. To je posebno bilo vidljivo u njezinim projektima Maria Eichhorn Aktiengesellschaft i Rose Valland Institut, koji su bili izloženi na izložbi documenta u njemačkom grad Kasselu 2002. i 2017. godine.

Eichhorn je studirala u klasi Karla Horsta Hödickea na Umjetničkom sveučilištu u Berlinu od 1984. do 1990. godine. Godine 1999. Maria Eichhorn bila je gostujući profesor na Kalifornijskom institutu za umjetnost u Valenciji. Od 2003. predaje na Umjetničkom sveučilištu u Zürichu. Osim poznatih djela prikazanih na documenti  u Kasselu i Ateni, njena djela izložena su i u Chisenhale galeriji u Londonu (2016.), u Haus der Kulturen u Berlinu (2015.), na Venecijanskom bienalu (2015.), Umjetničkoj galeriji Morris i Helen Belkin u Vancouveru (2015.) i Kunsthausu u Bergenzu (2014.).

https://chisenhale.org.uk/exhibition/maria-eichhorn/

 

Sam Kidel

Disruptive Muzak

Sam Kidel je agent službe za korisnike. Kao agent službe za korisnike, Kidel istražuje i preoblikuje ambijentalnu glazbu, propitujući njezine emocionalne i osjetilne učinke i njezin odnos prema kapitalističkoj proizvodnji, kao što je Muzak.

Kidel je nekada bio član kolektiva Young Echo (Young Echo Records, Ramp Recordings), čiji je suosnivač, i Killing Sound (Blackest Ever Black). Od svoje petnaeste godine, kada je počeo stvarati glazbu s računalima, Kidel – koji također djeluje pod nadimkom El Kid – je izgradio raznolik portfelj, koji uključuje zvučne zapise za britanske i francuske dokumentarne filmove, modne revije, francuskog slikara Fabienne Verdiera, kazališta u New Yorku, te instalacije i nastupe od Glasgowa i Ženeve do Basela i Berlina.

Kao dio svog dosadašnjeg rada s ambijentalnom glazbom, Kidel je organizirao konferenciju na Sveučilištu Oxford Brookes pod nazivom ˝Politika ambijentalnog˝ (Terre Thaemlitz, David Toop, Nina Power i Chino Amobi među suradnicima), napravio zbirku pjesama za Thump (Vice) tako što je pregledavao arhivske snimke ambijentalne glazbe na partijima ranih 1990-ih, a objavio je i priznati album za grupu ˝Death of Rave˝, Disruptive Muzak

Kidel je 2015. godine završio magisterij kompozicije i zvučne umjetnosti u Oxfordu Brookesu, a sada predaje na britanskom i irskom Institutu za suvremenu glazbu u Bristolu.

https://samkidel.bandcamp.com

  

Alina Lupu

#RideWithUsPhillip

#RideWithUsPhilip, isječak iz video rada

U prosincu 2017. izvršni direktor za Deliveroo u Nizozemskoj, Philip Padberg, objavio je u televizijskom intervjuu da će se ugovori za nizozemske dostavljače hrane prebaciti s ugovora o radu na ugovor o suradnji. Prednosti, kako je to istaknuo Padberg, bile su jasne. Dok je zaposlenik dostavljač za isporuku hrane bio plaćen samo po satu (oko 9 eura + napojnice), novi ˝partneri˝ mogli bi zaraditi naknadu po isporuci i na kraju napraviti čak “10 narudžbi u 2 sata”. Za 5 eura po isporuci, zaključak bi bio očigledan. Što je dostavljač brži, to više novca može zaraditi. Opstanak najjačih. Međutim, ovaj primjer je zanemario iskustvo, kao i ponudu i potražnju unutar platformske ekonomije. Dok je mantra „radi kad želiš“ ideal kojem svi težimo, stvarnost je da nema potražnje za dostavom hrane u svim satima dana, jer su dani strukturirani tradicionalno oko doručka, ručka i večere. Druga stvarnost, koja je ostala nejasna, je porez. Svaki bi partner bio samozaposleni radnik, koji bi trebao zadržati postotak od tih 5 eura pri svakoj tromjesečnoj isplati. Osim toga, brzina svakog dostavljača nije ista. Dok dostavljač može potencijalno, koristeći skuter, napraviti 10 narudžbi u 2 sata, dostavljačice na biciklu, prosječne kondicije, pokušale su i nisu uspjele odraditi više od 2 narudžbe po satu tijekom jedne godine zaposlenja. Umjesto da izravno kritizira ove očite propuste, Lupu je uputila izazov Padbergu da pokuša odraditi tih “10 narudžbi u 2 sata” i time dokaže smisao vlastite izjave.

 

Oh, and there’s also a small fee for the job!

Alina Lupu - Oh, and there's also a small fee for the jobOh, and there’s also a small fee for the job!
 
Za razliku od tradicionalnog zaposlenja, život umjetnika temelji se na potpunoj slobodi – slobodi kretanja i slobodi od stabilnosti. Pretpostavljeni umjetnik putuje, povezuje se, proizvodi, naručuje, oblikuje svoj imidž, što je sama definicija poduzetnika i nešto što je daleko ispred trenda bivanja nepristranim. Postoji shvaćanje da se ono što umjetnik čini sastoji od čistog užitka, i nikako nije opterećeno financijskom stvarnošću. Iz tog razloga, umjetnikova naknada je uvijek manje važna.

Razapet između toga da još uvijek želi voljeti ono što radi, ali također shvaćajući prekarnost apsolutne slobode, umjetnik polako postaje sve zabrinutiji.

Hoće li biti plaćen za ovaj novi projekt? Hoće li zaraditi dovoljno za stanarinu?

Odgovor dolazi u pristiglu poštu. Da! Očigledno, postoji naknada. Presretan, umjetnik podiže zastavu u čast zaključku.

Alina Lupu (1985) je u Nizozemskoj rođena rumunjska postkonceptualna umjetnica i spisateljica. Bavila se psihologijom i fotografijom, a školovala se u području likovnih umjetnosti. Zahvaljujući loše odrađenoj papirologiji od strane lokalne stambene korporacije, ona i nakon 6 godina još uvijek boravi u Amsterdamu, unatoč valu agresivne gentrifikacije. Sretna slučajnost. Naizmjenično je radila i potpisivala ugovore s tvrtkama Deliveroo, Helpling, Foodora, Uber, Hanze Groningen, Willem de Kooning Rotterdam, de Taart van m´n Tante i Poké Perfect Amsterdam. Njezina mirovina će na kraju iznositi nešto više od 2 eura mjesečno. Za nju, posao ˝sa strane˝ nije samo apstrakcija.

Raduje je što će joj ove godine biti objavljena nov knjige apod naslovom This is a work of fiction.

>>> Umjetnica će održati prezentaciju na simpoziju Tko što radi? u subotu, 16. veljače.

https://theofficeofalinalupu.com

 

François Girard-Meunier

Where “I Love the Sound of Your Voice” is not a Pickup Line

François Girard-MeunierKorice knjižice

Where “I Love The Sound of Your Voice” Is Not A Pick-Up Line je novela koja govori o iskustvu mladog diplomiranog umjetnika koji radi kao agent prodaje u pozivnom centru u predgrađu Amsterdama. Izrađeni uredski objekti prikazani na fotografijama pokreću pitanja o radnim praksama.

“Bio sam upoznat s namjerom tvrtke, s opsegom zadataka vezanih uz prazninu koju sam se spremao popuniti. Mogao sam čak biti promaknut poput ovog zaposlenika veterana koji je promaknut i mogli su svi govoriti o tome, kao sablasni podsjetnik unutar ovog brzinom određenog okruženja da nisu svi ovdje predodređeni za neuspjeh i da možemo, možda, postati heroj naše osobne priče. Na trenutak sam si dopustio da zamislim svoj život unutar tvrtke… Umislio sam si da sam savršeno samosvjesan prodavač koji odrađuje svoje uobičajeno nagovaranje korisnika na kupnju, a to je nagovaranje bilo upravo na posao za koji sam se prijavio… ˝

François Girard-Meunier (Kanada / Nizozemska) zanima se za performativnost i politiku rada u suvremenom zapadnom post-fordističkom kontekstu. Djeluje uglavnom na polju kulture kao dizajner, web developer, pisac itd. Živi u Amsterdamu, gdje vodi Ured za studije radnog prostora i samostalno se bavi izadvaštvom.

https://www.francoisgm.com

 

Elisa Giardina Papa

Technologies of Care

Technologies of Care, instalacija, XVI Quadriennale d’Arte, Palazzo delle Esposizioni, Rim, 2016.

Rad Elise Giardine Pape Technologies of Care (Tehnologije Skrbi) bilježi nove načine na koje se usluge i afektivni rad izdvajaju (outsourcing) i automatiziraju putem internetskih platformi. Istražuje teme kao što su empatija, nesigurnost, nematerijalni rad i digitalno posredovanje društvenih odnosa putem internetskog rada i potrošnje.

Videorad vizualizira nevidljivu radnu snagu internetskih skrbnika. Među intervjuiranim su radnicima ASMR umjetnik čiji je posao opuštati ljude, on-line trener za upoznavanje ljudi, glumac u fetiš videima, pratiteljica društvenih stranica koja se može unajmiti, dizajnerica umjetnih noktiju i operater službe za korisnike. Sa sjedištem u Brazilu, Grčkoj, Filipinima, Venezueli i Sjedinjenim Američkim Državama, ti ljudi rade kao anonimni honorarni suradnici (freelanceri), povezani preko kompanija s klijentima diljem svijeta, kojima pružaju razne usluge i iskustva, erotsku stimulaciju, druženje i emocionalnu podršku. ˝Tehnologije Skrbi˝ pokazuju kako su već postojeće nejednakosti u skrbničkom radu, kao što je feminizacija tog posla u kombinaciji s nedostatkom njegovog priznanja kao rada, te historijska podjela rada između globalnog Sjevera i Juga, još više produbljene i maskirane digitalnom ekonomijom.

Prikupljene priče uključuju i one ne-ljudskih skrbnika. Jedna od ukupno sedam epizoda, naziva Radnik 7 – Robot? Virtualni dečko / djevojka? dokumentira umjetnikovu tromjesečnu “aferu” s interaktivnim chat-robotom koji je, kako kaže reklama, osmišljen kao “digitalna verzija pravog romantičnog partnera”.

Elisa Giardina Papa je talijanska umjetnica koja se u radu bavi istraživanjem roda, seksualnosti i rada u kontekstu neoliberalnog kapitalizma i zemalja u razvoju. Njezini su radovi između ostalog i prikazivani u MoMA-i (New York), Whitney Muzeju, Seoul Mediacity Biennaleu 2018., Neslužbenom Internetskom Paviljonu 54. Venecijanskog Bijenala, XVI Quadriennale di Roma, rhizome.org i Flaherty NYC. Giardina Papa dobila je diplomu u Školi dizajna Rhode Island i diplomirala je na Politecnico Milano. Živi i radi u New Yorku i na Siciliji.

>>> Umjetnica će održati prezentaciju na simpoziju Tko što radi? u petak, 15. veljače.

http://www.elisagiardinapapa.org

 

Ottonie von Roeder

Post-Labouratory

Post-Labouratory

Post-Labouratory je odgovor na sve bržu automatizaciju rada i posljedičnu kulturnu krizu. Oslobađa nas ideje o nužnosti rada i podržava nas u otkrivanju naših istinskih želja. Sudionicima se nudi mogućnost odustajanja od posla razvojem robota koji radi njihov posao s inženjerskom pomoći onih koji su prevazišli rad.

Za potrebe dokumentiranja ljudskih vještina, znanja, alata i iskustava, evidentira se radni proces svakog sudionika. Ova dokumentacija sadrži podatke o razvoju robota, ali se također pohranjuje u bazu podataka Post-Labouratory.

Ukidanjem njihovog rada, sudionici mogu istražiti budućnost nakon rada. Oni koji su to već prošli i nadišli rad, pomažu sudionicima da preispitaju svoje želje tijekom individualnih sastanaka. Kreativni proces stvaranja i rasprave o radu, slobodnom vremenu i životu omogućuju taj prijelaz. Post-Labouratory tvrdi da se kvaliteta automatizacijske tehnologije povećava ako stručnjaci – ljudi koji rade na poslu koji će biti automatiziran – aktivno sudjeluju u razvoju robota. Tijekom procesa razvoja robot postaje naučnik sudionika.

Post-Labouratory kombinira vještine sudionika i onih koji ih uče, što uključuje dizajn, inženjering i društvene znanosti. Post-Labouratory podupire tranziciju radnika u neradnike i izgradnju budućnosti nakon rada.

Ottonie von Roeder je dizajnerica koja radi na području kritičkog i društvenog dizajna, te istraživanja i obrazovanja u polju dizajna. U radu primjenjuje spekulaciju i zaigranost kako bi razumjela i preispitala postojeće kulturne, društvene i političke sustave i strukture. Kako bi dotakla širi diskurs i iskomunicirala svoje koncepte, kao medije koristi instalacije, objekte, performanse, video, grafiku i fotografiju. Radila je kao dizajnerica u Njemačkoj, Izraelu i Nizozemskoj. Godine 2017. nominirana je za nagradu Gijs Bakker s projektom Post-Labouratory, a 2018. godine pobjedila je na Dutch Design Awards i osvojila međunarodnu nagradu žirija u kategoriji Service & Systems s projektom Cow & Co.

Trenutno živi u Leipzigu, radeći na različitim projektima u Njemačkoj i inozemstvu. Osim honorarnih poslova – primjerice, predaje “Product Design” na Sveučilištu u Berlinu i vodi radionice za obrazovni program Zaklade Bauhaus Dessau – bavi se osmišljavanjem vlastitih umjetničkih projekata, između ostalog na temu automatizacije i budućnosti rada.

http://www.ottonieroeder.de

 

Sebastian Schmieg

Segmentation.Network

Segmentation.NetworkSnimak segmentacije

Segmentation.Network reproducira više od 600.000 segmentacija koje su stvorili grupno zaposleni radnici (crowd workers) za Microsoftovu bazu podataka za prepoznavanje slika COCO. Ovaj skup podataka temelji se na fotografijama s platforme Flickr i koristi se za oblikovanje i testiranje strojnog učenja.

Rad čini vidljivim inače nevidljivi manuelni rad koji se koristi u izgradnji neuronskih mreža i umjetne inteligencije, pristupajući strojnom vidu kao činu svjesnog odabira: ono što strojevi mogu i trebaju vidjeti i ono što će ostati neprepoznato ili smatrano nevažnim. Stoga se neuronske mreže i umjetna inteligencija općenito mogu smatrati kolektivnim i prilično introspektivnim naporom i postignućem.

Sebastian Schmieg istražuje načine na koje mrežne tehnologije oblikuju naše online i offline stvarnosti. Preciznije, u umjetničkoj praksi sagledava ljude kao softverske produžetke, a strojni vid kao globalnu infrastrukturu. Njegovi radovi nastaju u formi videa, internetskih stranica, knjiga, predavanja i intervencija na mreži. Izlagao je u The Photographers’ Gallery (London, UK), Art Center Nabi (Seoul, Južna Koreja), Bitforms Gallery (New York, SAD) i na Impakt Festivalu (Utrecht, Nizozemska). Živi i radi u Berlinu.

>>> Umjetnik će održati prezentaciju na simpoziju Tko što radi? u petak, 15. veljače.

http://sebastianschmieg.com

 

Jeff Thompson

Turker Computers

Fotografija računala koju je poslao “Amias_MacLeod.Parkland_-Florida_-United-States”

Naša računala, i načini na koje ih koristimo, je nešto vrlo osobno: brinemo se o njima kao o kućnim ljubimcima ili ljubavnicima, čistimo ih, redovito dotjerujemo njihove operativne sustave, i sve više ih nosimo sa sobom kamo god idemo. Slično tome, radna mjesta na kojima ih koristimo također odražavaju kako radimo i kako stupamo u interakciju s tehnologijom. Pritom je, jednako kao i u bilo kojem drugom odnosu, svatko jedinstven po tom pitanju. Za ovaj je projekt podnesen zahtjev radnicima Amazonove platforme Mechanical Turk (koji sebe nazivaju ˝Turkeri˝), koja je potpomognuta anonimnim i slučajnim sudionicima (crowdsourced), da fotografiraju svoja i u opis fotografije uključe svoje ime ili pseudonim, te informaciju o tome gdje žive (precizno koliko to oni sami žele). Prikupljene tijekom dvije godine, fotografije otkrivaju prostore u kojima se provodi vizija Jeffa Bezosa o “umjetnoj-umjetnoj-inteligenciji”. One jasno pokazuju odnos između klase i tehnologije: svijet tehno-ekonomije se najčešće predstavlja fotografijama svjetlucavih Googleovih ureda, s otvorenim tlocrtima i stolovima za stolni tenis, dok je iz ovih slika jasno da su ˝Turkeri˝, zajedno s moderatorima sadržaja i drugim nevidljivim sastavnicama tehnologija koje svakodnevno koristimo, doista stvarne osobe na stvarnim mjestima.

Jeff Thompson (1982., Minneapolis, SAD) je umjetnik, programer i predavač koji živi na području New Yorka. Kroz kodove, skulpturu, zvuk i performans Thompsonov rad fizikalizira i daje materijalnost inače nevidljivim tehnološkim procesima. Trenutno je docent i programski direktor za vizualne umjetnosti i tehnologiju na Stevensovom institutu za tehnologiju, a suosnivač je eksperimentalnog kuratorskog projekta Drift Station. Izlagao je i izvodio svoje radove u međunarodnim okvirima, uključujući Museum of the Moving Image, Sheldon Museum of Art, Taubman Museum of Art, SITE Santa Fe, Bemis Center for Contemporary Art, Jersey City Museum, i Weisman Art Museum. U posljednjih je nekoliko godina bio na rezidenciji i oblikovao radove za Bell Labs, Računalni laboratorij na Sveučilištu u Cambridgeu, Abandon Normal Devices, Brighton Digital Festival, Impakt, Rhizome, Turbulence, Harvestworks i Holland Computing Center, sustav superračunala za Sveučilište u Nebraski.

>>> Umjetnik će održati prezentaciju na simpoziju Tko što radi? u subotu, 16. veljače.

http://www.jeffreythompson.org

 

KUSTOS: Silvio Lorusso je talijanski umjetnik, dizajner i istraživač koji živi i radi u Rotterdamu. U radu se bavi kompleksnom povezanošću tehnologije i društva te proučavanjem fenomena poduzetničkog prekarijata (eng. entreprecariat). Doktorirao je 2016. na Studiju dizajna na Sveučilištu Iuav u Veneciji. Redovito surađuje s Institutom za mrežne kulture u Amsterdamu. Sudjelovao je na izložbama i manifestacijama kao što su Transmediale (Berlin, Njemačka), Impakt (Utrecht, Nizozemska), Off the Press (Roterdam, Nizozemska), Adhocracy (Atena, Grčka). U Filodrammatici je 2017. godine održao predavanje "Dobrodošli u poduzetnički prekarijat", a 2018. zajedno sa Sebastianom Schmiegom izložbu "Cjeloživotno učenje".
IMG_7006

Annual Archive

Annual Archive

Annual Archive

PRETRAŽI ARHIV