Otvorenje izložbe. Foto: Tanja Kanazir / Drugo more (Flickr galerija)

Međunarodna grupna izložba Mapiranje kartografije: suvremeni pristupi planetarizaciji otvara se u Galeriji Filodrammatica u četvrtak, 20. siječnja 2022., od 18 do 20 sati.

Na izložbi sudjeluju odabrani umjetnici i istraživači inovativnih i kreativnih kartografskih praksi: Iman Datoo (UK), Aksiniya Peycheva (Bugarska), Pedro Hurpia (Brazil), Marina Camargo (Brazil), Paula König (DE), Hara Shin (DE), Luka Kedžo (HR), Monika Gabriela Dorniak (DE), Latent Community Collective (Grčka), Mari Fraga (Brazil), Hanne Van Dyck (BE), Yiannis Pappas (Grčka), Matheous da Rocha Montanari (Brazil) i Deborah Mora (Italija).
 
Kustosice izložbe su Sara Garzón, Ameli M. Klein i Sabina Oroshi iz međunarodnog kustoskog kolektiva Collective Rewilding.

Nakon otvorenja, izložbu posjetite do 18. veljače u radnom vremenu galerije – od ponedjeljka do subote od 16 do 20 sati (ili nas kontaktirajte za dogovor oko drugih termina)

 

Omogućavajući navigaciju poznatim svijetom, karte su oduvijek bile jedan od najvažnijih ljudskih izuma. Najstarije sačuvane karte uključuju špiljske slike, a slijede ih opsežne karte drevnog Babilona, Grčke, Kine i Indije. Karte su sveprisutne u svim kulturama i pretpostavljaju poseban odnos prema zemlji i krajoliku.

Dana 7. prosinca 1972. godine, posada svemirske letjelice Apollo 17 snimila je poznatu fotografiju Zemlje poznatu pod nazivom „The Blue Marble“ (Plava pikula) i ostvarila davni san renesansnih geografa o smanjenju planete Zemlje na objekt prikaza. Zemlja je postala jedna slika, a antropocentrični pogled dobio je novu perspektivu, izgubivši pritom brojne druge. U desetljećima koja su uslijedila, naši „odnosi sa Zemljom“ postali su sve više posredovani tehnologijama i tehnikama vizualizacije, označavanja i kalkulacije, mapiranja, predviđanja i simulacije.

Kroz radove četrnaest međunarodnih umjetnika, grupna izložba Mapiranje kartografije: suvremeni pristupi planetarizaciji istražuje prakse koje se suprotstavljaju osjećaju onoga što danas smatramo „stvarnim“ prostorom, a koji je zapravo definiran algoritamskim predstavljanjem putem, primjerice, Google karata, satelitskih snimki i drugih tehnologija geografskog označavanja, odnosno opsežnim repertoarom manifestacija prirodnog svijeta kroz njegov digitalni oblik. Izložbom se nastoji doprinijeti stvaranju novih znanja, okupljanjem projekata koji podrivaju konvencionalne kartografske prikaze i predlažu drugačije odnose prema prostoru i teritoriju, pitajući se na koji način umjetnički projekti mogu potkopati tehnifikaciju prirodnog i kako se naše poimanje „prirodnog“ mijenja posredstvom digitalnih tehnologija.

Predstavljeni radovi istražuju različite manifestacije ljudskih odnosa i našeg planeta, društvene strukture, instrumentalizaciju karata kao oruđa kolonijalizma, te njihovo korištenje kao komunikacijsko oruđe za afirmaciju i kontrolu društveno-prostornih odnosa. Radovi također propituju „univerzalnost“ geografskih karata, govore o sve raširenijoj perspektivi u suvremenom svjetonazoru gdje lokalno djelovanje ima globalni utjecaj, ili pak sagledavaju kartografiju iz perspektive ne-ljudskih aktera.

 

PREDSTAVLJENI RADOVI:

Iman Datoo

Kinnomic Botany: Freeing the Potato from its Scientific and Colonial Ties

2020., video esej

Who are my friends – Cartifact

Kinnomic Botany prati naizgled običan i nezgrapan krumpir kroz njegovu evolucijsku povijest i uzduž alternativnih putanja razvoja, kako bi rasvijetlio jezik koji se koristi za kategorizaciju i poredak biljnog svijeta u današnjim botaničkim institucijama. Kao paralelna botanička institucija, Kinnomic Botany intervenira na mjestima iz kojih su kolonizirani bili isključivani, kako bi se suprotstavio dominantnim, antropocentričnim shvaćanjima tih mjesta. Botanički vrt Kinnomic paralelno je mjesto, odvojeno od londonskih Kraljevskih botaničkih vrtova Kew Gardens kako bi izazvalo i osporilo uvažene znanstvene klasifikacije krumpira. Djelujući kroz niz ‘kartifakata’ – alternativnih kartografskih artefakata – njegujemo metodu mapiranja koja otkriva mnoge međusobno povezane, ali ne uvijek komplementarne načine spoznavanja prirode, uz izgradnju kartografske društvene strukture koja se oslanja na sudjelovanje u rastu i održavanju.

Iman Datoo (UK) je dizajnerica i istraživačica arhitekture, te suosnivačica Emergent Knowledge Bureaua. Koristeći sredstva biljnog podrijetla, izaziva kolonijalne strategije koje i dalje održavaju odsutnost domorodačkih praksi u znanstvenoj zajednici, služeći se objektima, naracijom i filmom kako bi prepoznatiljivima učinila višestruke glasove koji stvaraju neko mjesto. Radove je predstavljala na UCL Multimedia Anthropolgy Labu, Sveučilištu Kingston i Alchemy Festivalu u Southbank Centru. Radove je predstavljala na UCL Multimedia Anthropolgy Labu, Sveučilištu Kingston i Alchemy Festivala u Southbank Centru. Njena umjetnička i istraživačka praksa prati putanje hrane i krajolika kroz naraciju. Zanima je poezija, rad u kartografiji, film i dječje slikovnice koje transformiraju naše spoznaje o hrani i prirodi.

Yiannis Pappas

Spatial Ataraxia

2013., umjetnička knjiga

Spatial Ataraxia, video stills

«U svrhu antropološkog i umjetničkog istraživanja za moj magistarski rad “Prostorna ataraksija” u KhB Weißensee, boravio sam pet tjedana u izoliranoj monaškoj državi Sveta Gora u Grčkoj, istražujući praksu asketizma s posebnim osvrtom na slučaj zajedničkog asketskog društva Manastir Velika Lavra (osnovan 972. godine). Tijekom svog boravka izradio sam niz performativnih dokumenata, koristeći svoje tijelo kao mjernu jedinicu i kao medij za istraživanje duhovnih i materijalnih značenja u ovom svetom središtu. Usredotočio sam se na asketsko tijelo, svetu materijalnu kulturu, i na bizantsku estetiku koncepta emocionalnog i nematerijalnog učinka koji stvara interesna zajednica. Kroz promatranje sudionika, analizu diskursa, mapiranje niza fizičkih kartografija i performativnih jukstapozicija, u radu se nastoji razumjeti virtualna racionalizacija jedinstvenog svetog prostora na zemlji.»

Yiannis Pappas je vizualni i izvedbeni umjetnik koji živi i radi u Berlinu. Studirao je kiparstvo i fotografiju na Atenskoj školi likovnih umjetnosti do 2008. Tijekom posljednje godine studija pohađao je predavanja Christiane Möbus na Sveučilištu umjetnosti u Berlinu (UdK), te završio umjetnički i znanstveni magisterij umjetnosti prostorne strategije na Umjetničkoj akademiji Weißensee u Berlinu pod profesoricom Maren Strack i profesoricom Kathrin Wildner. Nagrađivan je od strane Atenske akademije, Grčke državne zaklade za stipendije (IKY), Goethe instituta i Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD). Radove je izlagao u Izraelu, Njemačkoj, Meksiku, Francuskoj, Čileu, Italiji, Indiji, Grčkoj i Egiptu. Religija, urbanizam, priroda i kulturni prostori središnje su teme u njegovoj umjetnosti, dok pojam intervencije dominira njegovim radom.

Aksiniya Peycheva

Trauma Mapping

2018., reljefna karta izrađena korištenjem računske geometrije

Bird

Trauma Mapping je transdisciplinarni projekt koji ima za cilj razviti metodologiju za izradu “geografskih” karata fizičkih ozljeda, bolesti ili drugih oštećenja tijela. Projekt nastoji istražiti unutarnje procese patnje i tragati za vizualnim tragovima traumatskih događaja – njihovu projekciju na tijelo, reakciju organizma na njih, način na koji se stanice preuređuju zbog onoga što se dogodilo. Objekti istraživanja su životinje lutalice s bugarskih ulica koje su doživjele stresne situacije dok su živjele na ulici – od prilično bezopasnih do ozbiljnijih (poput pucnjave) – koje imaju trajni utjecaj na njihove živote, a ponekad se pokažu i kao smrtonosne. Ponekad je traumatski proces rezultat namjernog nanošenja povreda, a ponekad je njegova etiologija nejasna, no u oba je slučaja važan koncept trajne patnje i vizualni procesi koje za sobom ostavlja.

Aksiniya Peycheva je transdisciplinarna umjetnica koja živi i radi u Sofiji, Bugarska. U fokusu njenog rada je proces ‘vizualnog prevođenja’, gdje istražuje moguće načine premještanja informacija između različitih područja znanja – odnosno, ‘kako se jedno ili više znanstvenih polja može kombinirati kako bi se odgovorilo na pitanje koje je važno samo za umjetnost.’ Često surađuje sa znanstvenicima, a njezini su projekti popraćeni teorijskim dijelom, kao rezultat dugotrajnog proučavanja određenih tema, među kojima je i tema vizualnog prijevoda glazbe ili boli. Kao svjetlosne, kinetičke i interaktivne instalacije sastavljene od više slojeva stakla, njezini radovi sadrže različite slojeve informacija i koriste različite znanstvene metodologije, što se može shvatiti kao pokušaj redefiniranja polja znanja i preispitivanja početne potrebe za utvrđivanjem njihovih granica.

Hanne Van Dyck

Khayma

Khayma

«Tighmert je oaza u jugozapadnom Maroku u kojoj se izrađuje patchwork (krparija) od stare melfe, velike tkanine izrađene u batik dekorativnoj tehnici koju nose žene u Mauritaniji, odakle se i uvozi. Patchwork je bio jedan od posljednjih proizvoda koje su karavane donijele u Maroko i takve se tkanine izrađuju u obliku šatora ili skloništa za zaštitu od sunca. Primjerice, tijekom vjenčanja, dvije obitelji se udružuju kako bi stvorile khaymu, šator u dvorištu. Kucanjem na vrata u oazi kako bismo stanovnike zamolile za komadiće stare melfe i njihovo spajanje, povezale smo se sa ženama oaze i njihovom tradicijom. Nakon tjedan dana prikupljanja i zajedničkog šivanja, koristile smo ovu khaymu kao kulisu za marhouf – sastanak na kojem se žene okupljaju radi jela i proslave, koji su za ovu priliku organizirale Soukaina Dabbah i Rachida Dabbah, dvije žene iz sela. Khayma je suradnja s antropologinjom Alexandrom Anzid Kollárovom koja je nastala tijekom kulturnog laboratorija Caravan Tighmert u Tighmertu.»

Hanne Van Dyck (1985.) je vizualna umjetnica i spisateljica koja živi između Antwerpena i Marakeša. Koristeći putovanje kao radnu metodu, Van Dyck se upušta u duboke prostore refleksije kada svoj terenski rad prevodi u mješovite medijske instalacije, tekstualne izvedbe, videa i publikacije, često radeći s drugim umjetnicima i različitim medijima. Kroz umjetničku praksu promišlja o međuodnosu između krajolika, sjećanja, kulture i mašte, te o organizaciji jezika kao posrednika ljudske svijesti i rituala koji se bave razbijanjem odnosa između subjekta i objekta, prirode i kulture, ljudskog i neljudskog, koncepta i materijala, stvarnosti i fikcije. Istražujući odnose ljudi i planina, sudjelovala je u rezidencijama širom svijeta, uključujući Lijiang Studio i TCG Nordica u Kini, Villa Ruffieux i Institut Furkablick u Švicarskoj i Queens Residency u Maroku. Njezinu posljednju publikaciju Sugar Falls In Water objavili su Onomatopee i Tique. Njezine su instalacije i izvedbe često site-specific. Osim izlaganja u prostorima kojima upravljaju umjetnici (Komplot Brussels BE, LE18 Marrakech MA, DIENSTGEBÄUDE Art Space Zürich CH), kulturnim prostorima (TCG Nordica Kunming CN, Campo Nieuwpoort Gent BE, La Friche Marseille FR, Netwerk, Aalst), festivalima (On Marche Marrakech MA, Plan B Bekegem BE, Dansem Marseille FR), prikazivala je i izvodila svoje radove na trgu Jemaa el-Fna u Marrakechu, prijevoju Furkapass u švicarskim Alpama, mjestu za odmor konja na cesti čaja u Kini, svojoj spavaćoj sobo, klancu Todra u Maroku, i drugdje.

Matheous da Rocha Montanari

Algorithmic Landscapes

2020., video

AI prediction

Ovaj rad daje algoritamske aproksimacije zemljopisno udaljenih mjesta, prikazujući kao rezultat kartografiju prostora koja proizlazi iz kombinacije slika odabranih od strane umjetne inteligencije. Svjedoci smo uspona digitalnih tehnologija koje prodiru u najrazličitija područja, u čemu se posebno ističe umjetna inteligencija. Ove vrste sustava imaju specifične načine rada, koji se uglavnom sastoji od predviđanja na temelju određenih podataka. Projekt algoritamskog krajolika istražuje dimenzije gradskog krajolika, uzimajući u obzir njegov algoritamski sloj. Projekt se odvija u tri faze. Prvi dio je izvedba koja kulminira u algoritamskoj šetnji u dva različita grada: Pariz (Francuska) i Caxias do Sul (Brazil). Time se proizvodi više od 10.000 slika koje se koriste kao skup podataka za daljnji rad. Tijekom izvedbe izrađujem algoritamski dérive kojim upravlja sustav glazbenih prijedloga, a softver u skupu podataka potom izvodi obrnuto pretraživanje slika i pronalazi najsličnije lokacije u dva različita grada. Ovim smo odabirima stvorili kolekciju slika koje se s algoritamskog stajališta približavaju dvama zemljopisno udaljenim mjestima. Nakon toga, slike se specifičnom tehnikom tiskaju na akrilne listove. Kada se različiti akrilni listovi susretnu, donose sliku onoga što postoji između njih, otkrivajući algoritamski krajolik.

Matheous da Rocha Montenari je brazilski umjetnik i istraživač. Doktorand je multimedijske umjetnosti na Sveučilištu u Sao Paulu. Ima interdisciplinarno obrazovanje o digitalnim tehnologijama i likovnom stvaralaštvu, a u radu istražuje i stvara mogućnosti presjeka i simbiotskih odnosa između ovih područja. Trenutno razvija radove koji podčinjavaju algoritamsku logiku za pjesničko stvaralaštvo, a zanimaju ga teme kao što su estetika podataka i biotehnološka raznolikost, ne-ljudske računalne interakcije i odnos informacija i senzacija.

Monika Dorniak

Past Pieces Merging With What I Call Now

2020., video

Past Pieces Merging

Multimedijski rad, koji se sastoji od videa, teksta, skulptura i performansa, promišlja o temi utjelovljenih mapa i međugeneracijske traume. Ova pozicija unutar i izvan organskog svijeta uvela je očigledan paradoks u ljudsku vrstu: ovisnost o prirodi ide paralelno s ciljem da budemo neovisni, da postanemo trans-humanistički. Ono što razlikuje prirodnu od sintetičke svijesti je ljudska obmana da se sve može kontrolirati, lažna percepcija koja proizlazi iz straha od istine, koja je u konačnici manifest svih političkih sustava ugnjetavanja. Taj strah potiče nesigurnost i dovodi do isključenja onih koji dovode u pitanje ‘političke zablude’ koje je konstruirala homogena skupina koja čini ‘nerazmjernu superiornost u odnosu na ostatak stanovništva’. Granice koje je čovjek uspostavio preko polja, kroz rijeke, koje gmižu kroz šume i penju se preko planina, mijenjaju položaje s raspoloženjima vlasti. Vegetacija je prekrila mjesta na kojima su pokopana tijela pala u borbama za te ljudske teritorije, dok sjećanja ostaju, nijema, u krajoliku, dok se iznenada ne izraze.

Monika Gabriela Dorniak je njemačko-poljska umjetnica s interdisciplinarnim iskustvom u koreografiji, psihologiji i dizajnu koja u svom radu kombinira različite medije: izvedbene umjetnosti, (tekstilne) skulpture, radionice, video, fotografiju. U svojoj multimedijskoj praksi istražuje strukture Sebstva kroz višestruke analize tijela, uma i okoline, uzimajući u obzir regresivnu povijest dominacije prirode i strukture društvene moći. Njezina autobiografska istraživanja o međugeneracijskim traumama, migracijama i pripadnosti nastavljaju se u njenoj stalnoj suradnji sa znanstvenicima i različitim društvenim zajednicama. Izlagala je na Tate Exchange u Tate Modernu, London, Foreign Affairs festivalu u Berlinu, Arts Catalyst, u Londonu; kao gostujući predavač predavala je na Al-Quds Bard Collegeu u Palestini, Chelsea Colleague u Londonu, Garage Museumu u Moskvi. Magistrirala je umjetnost i znanost na Odjelu za likovnu umjetnost na Central Saint Martins u Londonu 2017. godine.

Mari Fraga

63 Perforations

2015., video performansa

63 Perforations

«Rad 63 Perforations snimljena je izvedba u kojoj sunčeva svjetlost obilježava kartu svijeta na mom tijelu. Nakon tri dana izlaganja suncu, na mojoj je koži osvanuo crtež kontinenata i otoka. Pigment za crtanje bio je sam pigment kože: Zemljina geografska referenca optočena je u epidermu, čime tijelo i crtež postaju jedno. Preko ovog prvog sloja – karte kože – odvija se stvarna izvedba: u jednoj snimci, video prati sesiju akupunkture u kojoj se igle postavljaju na mjesta povezana s velikim rezervama nafte diljem svijeta. Ovaj rad postavlja pitanje kako i s kojim interesima pristupamo energetskim resursima planeta. U slučaju analogije između perforacija u tijelu i u Zemlji, oba probijanja uzrokuju protok energije, ali s različitim ciljevima. Energija temeljena na ugljiku duboko je povezana s našom poviješću, našim načinima društvene organizacije, odnosima moći i geopolitikom. Dok akupunkturna perforacija nastoji uravnotežiti tijelo kroz oslobađanje zadržane energije, bušenje nafte nastoji iskoristiti kondenziranu energiju planeta, što na kraju uzrokuje ekološku i klimatsku neravnotežu.»

Mari Fraga je umjetnica, istraživačica i profesorica vizualnih umjetnosti na Federalnom sveučilištu Rio de Janeiro. Doktorirala je umjetnost na Državnom sveučilištu Rio de Janeiro (UERJ, 2016.). U radu istražuje djelovanje čovjeka na prirodu, prirodnu i umjetnu dualnost, antropocen i klimatske promjene, iz ekofeminističke i latinoameričke perspektive. Urednica je internetskog časopisa Revista Carbono, članica Cooperativa de Mulheres Artistas i voditeljica istraživačke grupe GAE Arte e Ecologias.

Marina Camargo

Fluid cartographies

Fractions of space

Kartografija je način razumijevanja okoliša kroz medij prostora. Karte se sastoje od različitih slojeva informacija, poput povijesti mjesta i načina naseljavanja prostora, koje otkrivaju nekoliko narativa obilježenih različitim ekonomskim, političkim, društvenim i povijesnim razdobljima. Karte su u svojoj biti prikazi prostora, različite zbirke podataka o stvarnosti. Karte su već dugi niz godina dio moje umjetničke prakse, bilo da je riječ o dokumentaciji stvarnosti ili grafičkom prikazu gradova kao projekcije svjetskog poretka. Jedinstveno u tome je kako pristup fizičkoj i političkoj stvarnosti može postati dio opsežne prakse utemeljene na prikazima prostora.

«Svoje radove s kartama shvaćam kao konstrukcije nelinearnih narativa povezanih sa suvremenim pitanjima svijeta: kako bi se mogle razumjeti podjele Zemlje? Zašto bismo trebali koristiti kvadratnu i krutu strukturu da bismo predstavili svijet koji je donekle u stalnim promjenama? Kako bi se mogle izrađivati karte nakon novih tehnologija mapiranja? Kako bi se reprezentacija prostora mogla percipirati kroz zvučne radove?»

Marina Camargo brazilska je vizualna umjetnica koja se u radu koristi raznim medijima, uključujući video, fotografiju, instalaciju i crtež. Živi i radi u Porto Alegreu (Brazil) i Berlinu (Njemačka). Rođena je u Maceióu (Alagoas, sjeveroistočni Brazil). Sveučilišno obrazovanje u području umjetnosti započela je u Porto Alegreu, prije nego što je završila umjetničko obrazovanje u Barceloni, New Yorku i Münchenu. Diplomirala je i magistrirala vizualne umjetnosti na Instituto de Artes / UFRGS (Porto Alegre), diplomiravši i na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, gdje je studirala kod Petera Koglera. U njezinim je radovima pojam pomaka modus operandi za odnos prema uspostavljenim poretkom svijeta: bilo kao fizičko pomicanje kroz prostor i mjesta ili u smislu konceptualnih pomaka. Kartografske i geografske reference često su temelj njezinih projekata.

Deborah Mora

0° N, 0° E

2020., video instalacija, 16’55”, digitalno, različiti mediji

0° N, 0° E, video still

0°N 0°E poziv je u kolektivno, tehnološki posredovano sjećanje prirode. 0°N, 0° E prati podrijetlo Null Islanda, izmišljenog otoka zamišljenog da lebdi na sjecištu početnog meridijana i ekvatora, na koordinatnom položaju od 0°, 0°. Vrijednost ništice se pripisuje kada podaci izostanu, tako da sve one slike, datoteke i druge zapise koji su učitani online bez određene geopozicije, softver pogrešno povezuje s lokacijom 0,0. Na taj način Null Island postaje arhiv, mjesto na kojem se susreću svi ti izgubljeni objekti. Null Island se stoga smatra cyber-mitom, jer pokušava dati oblik i kontekst internetskom fenomenu i doprinosi našem razumijevanju istog. Koristeći Null Island kao metaforu i izgradnju svijeta kao metodologiju, rad omogućuje virtualno uranjanje u istraživanje otoka i njegovog vizualnog i zvučnog krajolika. Fokusirajući se na prirodne krajolike i objekte, otok je izgrađen originalnim i preuzetim fotografijama, satelitskim fotografijama, 3D modelima i zvučnim snimkama iz različitih izvora. Na taj način otok postaje bezvremenski, suradnički arhiv, koji pluta na rubnom mjestu. Kroz digitalno-prirodni okoliš Null Islanda, rad istražuje kako se iskustvo i znanje generiraju kada je jedini način pristupa prirodi putem hiperposredovanog modaliteta.

Deborah Mora trenutno živi i radi u Nizozemskoj. Radovima pristupa iz perspektive koja nadilazi ljudsko, istražujući pojmove sjećanja i očuvanja, otpornosti i vraćanja divljine, prolaznosti i tugovanja. Odmičući se od razlika između prirode, kulture i tehnologije, istražuje načine očuvanja prolaznih objekata i iskustava i njihovog ovjekovječivanja u digitalnoj eri. Zanimaju je prirodni procesi i okoliši, kao i (ljudski) kulturni artefakt, glasovi i mitovi. Razotkrivanjem različitih načina osjeta i doživljavanja posredovanog svijeta, otkrivaju se nevidljive priče i nijemi imaginariji. Njezina praksa kreće se između digitalne estetike, tehnoloških prijevoda, pripovijedanja i meditativnih rituala, istražujući kako bi te materijalnosti mogle steći nove imerzivne, osjetilne kvalitete i stvoriti nove jezike izražavanja.

Latent Community (Sotiris Tsiganos/Ionian Bisai)

Ocean is Future

2020., prošireni video, HD, 5′

Ocean is future, video still

Ocean is Future duboki je zaron u dubine podvodne geografije, čime se kroz reimaginarizaciju poimanja „ljudskog“ i odnosa koji nadvladavaju ljudsko pokušavaju destabilizirati tradicionalni kopneni načini razmišljanja i življenja, kao i strukture koje ih kontroliraju. Neistražena tama oceana – golemih vodenih površina koje čine najveća staništa na ovom planetu – zanemareno je područje geopolitičkih, ekonomskih i kulturnih sukoba. Umjetnici u radu isprepliću slike skrivenog svijeta: tijekom batimetrijskog mapiranja iz podvodnih vozila, u dubokom oceanu susrećemo tekuće podnožje, podvodne planine, hidrotermalne otvore i neobična vodena bića. Korištenjem slikovnih sekvenci prikazanih u forimi podijeljenog zaslona i narativa koji se međusobno prožimaju, video odražava ritmičku fluidnost vode i kontinuiranu izmjenu plime i oseke. Potapanje u ovaj drevni, ali neistraženi svijet omogućuje nam razmišljanje o hibridnosti i međusobnoj povezanosti, zazivajući angažman oko brige za oceane. Rad je pokušaj pronalaženja novih kreativnih načina digitalnog istraživanja u vremenu neviđenog globalnog zastoja: pandemije. Materijal se sastoji od snimki koje su nastale tijekom različitih operacija E/V Nautilusa, istraživačkog broda koji istražuje nepoznate predjele oceana, u potrazi za novim otkrićima u biologiji, geologiji i arheologiji. Svojim ekspedicijama, E/V Nautilus nudi globalnoj javnosti iskustvo istraživanja na daljinu putem video i audio zapisa, i niza podataka koji pristižu uživo s terena.

Latent Community čine Sotiris Tsiganos i Ionian Bisai, grčki vizualni i filmski umjetnici sa sjedištem u Ateni. Djeluju kao umjetnički duo u istraživačkim projektima, baveći se kritičkim čitanjem nedovoljno eksponiranih priča i načinima njihovog izokretanja u novim kontekstima. Radeći u doba proširene stvarnosti, dvojac isprepliće društveni angažman i kritiku kroz participativne strategije i performativne sekvence, što rezultira hibridnim filmskim produkcijama koje kombiniraju dokumentarno, igrano i arhivsko. Radove su predstavljali na međunarodnim izložbama i festivalima (Atenski bijenale, Documenta14 – Javni programi, Thessaloniki Documentary Festival, School of Waters – Mediterranea 19 Young Artists Biennale, Recontemporary – Torino). Primili su nagradu od platforme LOOP Barcelona, Zaklade Sharjah Art i Zaklade SNF.

Paula König

24 Cyanotypes

2021., različite dimenzije

Hunting of the Snark

Na konvencionalnim kartama svijeta, Arktik je općenito prikazan kao rubna regija. Međutim, za globalni klimatski sustav njegove su otapajuće ledene mase od središnje važnosti zbog svog albeda – sposobnosti reflektiranja i raspršivanja svjetlosti i topline. Polarna regija se kreće prema novom klimatskom režimu alarmantnom brzinom, približavajući se jednoj od prijelomnih točaka u globalnom klimatskom sustavu. Istodobno, industrijske nacije spekuliraju o resursima koji se oslobađaju uslijed topljenja leda. Nastoje zauzeti svoje mjesto na polarnom suncu, ponovno pregovarajući o brodskim rutama, ribljim fondovima, mineralnim resursima i životnim prostorima. Istraživanja o morskom dnu i epikontinentalnom pojasu također su vođena interesima za dokazivanje kontinentalne povezanosti sa Sjevernim polom kako bi se opravdale težnje za polaganjem prava na teritorij u toj regiji. Knjiga Hunting of the Snark Paole König referira na Bellmanov govor u spjevu Lov na Snarka Lewisa Carrolla. Prikazuje zbirku misli i refleksija o povijesti slikarstva i kartografije, restrukturirajući ih na površini prazne karte.

Paula König rođena je 1993. u Kielu, Njemačka. Magistrirala je likovnu umjetnost (slikarstvo) kod Antje Majewskog na Sveučilištu likovnih umjetnosti i dizajna Muthesius. Također je studirala povijest i povijest umjetnosti. Trenutno sudjeluje u programu Maumaus Independant Study u Lisabonu, usmjerenom na filozofiju i kulturalne studije. Svoju umjetničku praksu razvija na rezidenciji u Duplex Airu u Lisabonu.

Pedro Hurpia

The Hummmm

2020., video i drugi materijali

The Hummmm, video still

The Hummmmm je video koji se temelji na navodnom zvučnom fenomenu neobjašnjivog izvora. Hurpia je inspiraciju za projekt pronašao u izvještajima običnih ljudi iz različitih dijelova svijeta i u razdoblju od nekoliko desetljeća, o njihovim susretima s neobičnim šumom niske frekvencije. Nezavisni istraživači i entuzijasti počeli su kronološki klasificirati ove čudne događaje kako bi ukazali na moguće izvore takvih pojava. Prema njima, broj svjedočanstava (oko 17.000) je prevelik da bi se mogao odbaciti kao histerija pojedinaca ili vjerovanje u nadnaravno.

Pedro Hurpia je vizualni umjetnik i istraživač iz Brazila. Gostujući je umjetnik na TSOEG – Temporal School of Experimental Geography (UK) i suradnik u SEA Foundation Tilburg (Nizozemska). Prologodišnji je dobitnik istraživačke stipendije od Est-Nord-Est Résidence d’artistes (Kanada). Godine 2019. dobio je istraživačku stipendiju od Zaklade Kone za razvoj svog projekta u rezidenciji Saari u Mynämäkiju (Finska) tijekom siječnja i veljače 2020. Od općine Sandnes i županije Rogaland (Norveška) dobivao je mjesečnu stipendiju za program Artist-in-Residence Sandnes 2019. Bio je rezident umjetničke kolonije Nida 2018. uz potporu Sveučilišta u Vilniusu i djelomično financirano od strane Ministarstva kulture Republike Litve. Između 2015. i 2017. bio je profesor vizualnih umjetnosti na Papinskom sveučilištu Campinas (Brazil) gdje je predavao fotografiju, crtanje i orijentaciju na završnoj godini. Pohađao je ‘Program naprednih studija fotografije’ u Ateliê Fotô (São Paulo), koji je vodio kustos i kritičar Eder Chiodetto. Magistrirao je vizualne umjetnosti na Unicampu (Sveučilište Campinas), gdje je 2001. i diplomirao.

Hara Shin

Immaterial Mapping

2018., jednokanalni video, HD, u boji, stereo zvuk, 11’11”

Hara Shin, Immaterial Mapping, 2018, isjecak iz videa _ 2

Immaterial Mapping, video still

Kao eksperiment u digitalnoj topografiji, scene u videu Immaterial Mapping lebde unutar kognitivnog prostora – staništa i sfera djelovanja u prirodi, gradovima i kibernetičkom prostoru. Uz deset pretpostavki za nematerijalno mapiranje predstavljeno u ovom videu, slike različitih tekstura, kao što su mjehurići, glina, pijesak, kamenje, plastika, staklo i biljke, uzastopno stupaju u interakciju sa stvarnim i virtualnim prostorima, stvarajući natruhe prostora i njihovu nepotpunu lokalizaciju. Promišljajući o mogućnosti lutanja između percipiranog i stvarnog prostora u digitalnoj eri, rad se bavi proširenim osjećajem prostora i dezorijentacijom između prostora. Scenarij za video nastao je na temelju odabranih tekstova – Pravila novog urbanizma Ivana Chtcheglova, Teorija prolaska Guya Deborda, Situacionistički grad Simona Saldera, Subverting Cartography: The Situationists and Maps of the City Davida Pindera, Locative Media: Geoplaced Tactics of Resistance Marshe Berry, Psychogeography, Détournement, Cyberspace Amy J. Elias, From Psychogeopraphy to Cybertopology: Situating ‘Place’ in the Disoriented Dérive Sher Doruff – proizvevši deset pretpostavki za nematerijalno mapiranje: 1) Opskurnost, 2) Fragmentarna ljepota, 3) Efemernost, 4) Osobno osnaživanje, 5) Dobrovoljno otuđenje 6) Prijelaz, 7) Neizvjesnost, 8) Nove sinteze 9) Nasumičnost, 10) Virtualnost.

Hara Shin živi radi u Berlinu i Seulu. Preddiplomski studij likovnih umjetnosti završila je na Sveučilištu Hongik u Seulu, a diplomski studij umjetnosti i medija na Universität der Künste Berlin. U radu uglavnom kombinira medij videa s instalacijom, fotografijom, crtanjem, tekstom i VR okruženjem. Njezine umjetničke prakse bave se alternativnim iskustvima, osjetilnom percepcijom udaljenosti i kretanja različitih materijalnih svojstava, te imaginarijima koje proizlaze iz medijskog promatranja i vremenskog konteksta.

Luka Kedžo

A case filled with big data and small comprehension

instalacija

A case filled with big data and small comprehension

«Ispred vas na stalku nalazi se kovčeg s tankom metalnom mrežicom unutar koje je nešto razmazano. Pored nje je smješteno nekoliko predmeta koji izgledaju kvrgavo i nerazumljivo. Kovčeg sam dobio od osobe koja ga je koristila za mapiranje mozga. Rekla mi je da ne može nastaviti obavljati svoj posao istraživača i stručnjaka za mozak jer postaje prestara za to, ali najviše zato što misli da je mozak poput skliske lignje koju se ne može držati u ruci. Kada sam je pitao o poslu mapiranja mozga, rekla mi je da ljudski mozak sadrži preko 20.000 gena, više od 100.000 različitih vrsta proteina, više od trilijuna organskih molekula u jednoj stanici, gotovo 100 milijardi neurona, do 1.000 bilijuna sinapsi i preko 800 različitih moždanih regija. Na trenutak sam zastao, mom mozgu je trebalo vremena da stvarno obradi sve što je ta osoba rekla, brojke, informacije, nagađanja. S tim informacijama u svom umu, nastavila je, morat ćeš se nositi s dvije sukobljene ideje. Jedna je da nastaviš u nastojanju da razumiješ mozak, a drugo je da prihvatiš da je to vjerojatno nemoguć zadatak. Ali, postoji li nešto što mi može pomoći? Miševi, odgovorila je. Miševi? Da, glodavci, naši prijatelji sisavci. Kako to misliš?, pitao sam. Trebat će ti miševi i stroj koji reže komadiće njihovog moždanog tkiva na dijelove debljine 30 nanometara koje stavljaš u elektronski mikroskop, u kojem milijarde elektrona probijaju tanke kriške mozga, stvarajući slike koje otkrivaju nanometarske značajke neurona, njihovih aksona, dendrita i sinapsi kroz koje razmjenjuju informacije. Stajao sam mirno, potresen i uznemiren. Kako mozak stvara sjećanja, misli, percepcije i osjećaje, još uvijek nam je misterij. Sama svijest je možda skrivena u ovom labirintu neuronskih veza, dodala je. Promrmljao sam da su miševi tako mali, mekani i slatki. Slušaj me, rekla je. Moramo početi s mozgom glodavaca jer nemamo dovoljno velika računala za rekonstrukciju i simulaciju ljudskog mozga. Evolucija superračunala je spora, trebalo je deset godina da se napravi Veliki hadronski sudarivač i koštao je oko 4,75 milijardi dolara, znaš. A miševi su jeftini, rezignirano sam promrmljao. Da, rekla je. Bezbrojna količina miševa je korištena da bismo došli do ove točke. Pogledali smo se na trenutak, prestali razgovarati i sjedili u tišini.»

Luka Kedžo je diplomirao 2011. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu studij Snimanja, a 2014. godine je magistrirao na istoj akademiji studij Fotografije. Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog autora na 46. Zagrebačkom salonu (2011.), Franco Jesurun nagrade na Trieste Contemporanea, Trst (2015.), te grand Prixa 33. Salona mladih u Zagrebu (2016.) Od 2010. godine izlaže na samostalnim i skupnim izložbama.

 

PROGRAM:
 
⊕  Otvorenje izložbe
| četvrtak, 20. siječnja od 18 do 20 sati, Galerija Filodrammatica
 
  Uz izložbu u fizičkom prostoru galerije, virtualni dio postava bit će moguće posjetiti putem internetske platforme. Uskoro više…

  Razgovor s kustosicama | → Promišljanje turizma prema novim paradigmama oporavka | petak, 21. siječnja u 19 sati, velika dvorana Filodrammatice

  Performans | → Monika Dorniak: “Walking In Two Directions (At The Same Time)” | petak, 21. siječnja u 20 sati, Galerija Filodrammatica

 

 


 
 
COLLECTIVE REWILDING

www.collectiverewilding.com
→ facebook.com/Collectiverewilding
instagram.com/collectiverewilding

Collective Rewilding je međunarodna neprofitna organizacija koju su 2019. osnovale Sara Garzón, Ameli M. Klein i Sabina Oroshi. Kao kustoski kolektiv i istraživački laboratorij, Collective Rewilding predlaže nova ispitivanja i perspektive prema temama povijesti otpora, razmjene znanja i mreža umjetničke solidarnosti protiv kolonijalnih i antropocenskih struktura moći. Problematizirajući koncept „rewildinga“, odnosno „vraćanja divljine“, skupina se bavi istraživanjem na sjecištu skrbi, ekologije i kustoske prakse.
Collective Rewilding logo - CR+Grafic-min

Annual Archive

Annual Archive

Annual Archive

PRETRAŽI ARHIV